A tek kad uhvatiš I-10 zapadno od San Antonia, tamo kod Junctiona, pa kreneš to Marathona i onda okreneš pod 90 stupnjeva na jug, u Big Bend - onaj ogromni lijevi zavoj što Rio Grande radi oko krajnjeg zapadnog dijela Texasa.  To su pejsaži iz crtića... Ono, kamena ravnica načičkana kaktusima (nema onih ogromnih saguarosa iz stripova, ti su zapadnije, u Arizoni), a horizont ocrtan nekim planinskim vijencem u daljini, također onako crvenkasto-smeđim, kamenim.  Posred toga siječe beskonačna srebrna traka ceste,  a ti po njoj pičiš nekih 140 km/h, i nakon jedno dva sata shvatiš da su te planine jednako daleko ko što su i bile prije dva sata.  Da te pita da procijeniš koliko si se pomako u ta dva sata, ne bi znao ocijeniti jel 3 ili 300 kilometara.  Ma točno ko da si u crtiću s pticom trkačicom i kojotom.  Kojih, naravno, tamo i ima - sam što je ptica trkačica neko ružno omanje stvorenje koje piči po zemlji, a kojot izgleda ko ofucani sivi avlijaner.
Kad smo išli jednom u taj Big Bend, iskočio jedan kojot na cestu pred auto. Već bio pao mrak, a to znači crno ko u rogu - nema tamo 'letrike ni ičega za što bi ista trebala, ma nepojmljivi mrak, jedino što farovi obasjaju.  (Šteta što je bilo oblačno te dvije noći kad sam ja tamo bio; moram se jednom tamo vratiti ali da bude puni mjesec, to mora biti fascinantna slika.)  I kako je kojot iskočio, ja prikočim, a on se da u bijeg.  I bježi od auta koliko ga noge nose, ali ravno po cesti, ispred farova.  I on tako nekoliko stotina metara posred ceste, ko onaj u crtiću kad od vlaka bježi - ali po tračnicama.  Ja za njim u drugoj i kidam se od smijeha... crtić - crtić.  Kad se napokon sklonio u neko grmlje kraj ceste, nisam mogao a da ne zatrubim dva puta, onako kmik-kmik, na pozdrav...

Inače taj Big Bend izgleda malo liči na Istru, onako na mapi.  Gleda Kaubojčica neki dan u neku kartu Hrvatske i kaže da "Texas i Hrvatska su jako slični" - i onako ocrtava prstom i sve vidim: Istra je Big Bend, Texas panhandle je tamo Varaždin i Međimurje, onaj špic na jugu oko Brownsvillea je Dubrovnik - i završi sa "samo Hrvatskoj fali ono... ono tu u sredini, onda bi bili isti".  "Ono" je, naravno, Bosna (i Hercegovina).  E šta je um šestogodišnjeg djeteta, kako primijeti: da je Hrvatskoj Bosne, bila bi Texas!