Je li to ovaj?

MILOŠ ŠESTIĆ (1956.), napadač Crvene zvezde, o čijoj su se prirodnoj inteligenciji pričali vicevi. Najprije su se partizanovci kleli da je Šestić mentalno zaostao, a onda su im povjerovali i navijači drugih klubova. Na kraju su i zvezdaši prihvatili da je Šestić debil, ali su tu stvar okrenuli u svoju korist. Da, on je stvarno tokmak, kreten, imbecil, blesan i mongoloid, ima medicinsku dijagnozu s kojom ne bi mogao pristupiti polaganju vozačkoga ispita i toliko je glup da nije u stanju odgovoriti kojim je rezultatom završila utakmica. Da, Šestić ne zna da utakmica traje devedeset minuta, igrao bi tri dana kad ga ne bi zaustavili ili kad mu sudac ne bi naredio da prestane. Da, Šestić je čovjek koji u životu ne bi mogao biti ni fizički radnik. Sve je to istina, ali Miloš Šestić je genijalan igrač. Što vi dulje razlažete njegovu prirodnu glupost, to više potvrđujete koliko je on veliki fudbaler. Eto, to je bio argument navijača Crvene zvezde i, za divno čudo, bilo ga je teško oboriti. Navijački argumenti su inače smiješni i rušilo bi ih dijete u prvom osnovne, ali ovo je bio jedan od rijetkih koji se poput oraha ukliješte i niti ih možeš razbiti, niti ih istjerati van. Jedino što bi ti preostalo, bilo je da okreneš priču i odustaneš od mita o Šestićevoj mentalnoj zaostalosti. Čovjek je normalan, kao i svi drugi, glup taman onoliko koliko nogometaš i treba biti. Ali kako to govoriti ako su svi zaključili i prihvatili da je Šestić mentol? Nemoguće! Legenda je potrajala duže od fudbalske karijere, nadživjela je cijelu generaciju i možda i danas u tragovima postoji. Pognuta forestgampovska figura Miloša Šestića, onako malenog i plavog, upravo ulazi u kazneni prostor Hondurasa i pada kao pokošena rafalom iz neprijateljskog puškomitraljeza. Sudac pokazuje na bijelu tačku i Jugoslavija prolazi u drugi krug Svjetskoga prvenstva 1982. godine.