Brane, ako se ja mogu uključiti u ovu raspravu između tebe i dimnjačara dok čekam vidjeti ako će se Kaubojčići probuditi svoje prvo jutro u Mugebi i pozdraviti tatu "na kompjuter", i uz rizik da ću zvučati kao dimnjačarov odvjetnik iako mi to nije niti na kraj pameti...  No prvo, kao što me naučilo ovdje u truloj Americi, disclaimer: Bosnu, središnju i cjelokupnu, sam osjetio utoliko što sam tjedan dana '85 ili '86 bio na Kupresu na skijanju, a o ratnom periodu ne znam apsolutno ništa, osim onog što su mi drugi pričali (mada, ovaj dodatak je vjerojatno redundantan).

Mislim da je u pitanju ovdje tvoj stil u otvaranju članka (kojeg sam upravo sad pročitao), konkretno u ovim riječima:
"...čovjeku koji u sebi ima i zeru čestitosti i osjećaja za pravdu jednostavno dođe muka. Prema tim zapisima, notorni ratni zločinac bio je tijekom rata u Bosni i Hercegovini poslovni partner, saveznik i plaćenik hrvatske strane."  (Podvlaka je, naravno, moja, ne Branetova.)

Jedan od najboljih mojih prijatelja ovdje u Teksasu je Hrvat i Bosanac (da, oboje, dan danas bi, recimo, izabrao da se BiH plasira na SP prije nego Hrvatska, ako već ne mogu obje) koji je gotovo cijeli rat bio u HVO-u, a jedan dio tog vremena je proveo u istom rovu, na istom položaju, sa "bradonjama" koji su bili "naoružani do zuba" (dakle, Srbima), i tvrdi da mu je jedino ta činjenica sačuvala živu glavu.  Jer kao, s "bradonjama" se moglo dogovorit i biti civiliziran, dok kad bi krenuli Muslimani... "ma neće o tome ni pričati".  (Ovdje koristim isključivo njegove termine koje on sam koristi i za sebe i za svoje ratne suvremenike sa svih strana, te njegove doslovne izjave; ništa ovdje nije moja interpretacija niti prepričavanje ičega.)

E sad, iako sam, moram priznati, i sam bio duboko razočaran takvim stanjem stvari kad sam prvi puta slušao njegovu priču, u taj kontekst upada to tvoje citirano otvaranje.  Pa mi nije jasno, zašto bi meni od činjenice da je Mladić bio "poslovni partner, saveznik i plaćenik hrvatske strane" moralo biti nešto posebno muka.  Zašto mi ne bi bilo muka, kao što mi je i bilo, od same činjenice da je to uopće bilo potrebno (na što se i ti osvrćeš dalje u članku)?  Zašto mi ne bi bilo muka od toga što je on, dok mu "bradonje" nisu došle u rov, umalo poludio jer je mislio da ga stabla šljiva napadaju i pokušavaju ubiti nakon što po 7 dana u komadu ni bi oka sklopio?  Zašto mi ne bi bilo muka kad mi ovaj neizmjerno drag, pošten, moralan, pametan čovjek, kojem ja bih i jesam i svoje najveće blago, tj. ovo dvoje djece, ostavio na čuvanje i jednim dijelom odgajanje, dakle kad mi taj čovjek mrtav-ozbiljan, bez stilskih figura i pretjerivanja, kaže da bi uzeo pištolj i ubio se na mjestu da mu netko kaže da mora još jednom proći kroz taj period svog života?  Zašto mi ne bi bilo muka od cijelog tog ćušpajza, bosanskog, muslimanskog, hrvatskog, srpskog, kambodijskog, ruandanskog i uopće ratnog?  Nego mi mora nešto posebno biti muka što su hrvatske postrojbe na nekim područjima surađivali sa Mladićevom vojskom, a od ostalog mi može a i ne mora bit posebno muka?  Ne znam, možda sam ja negdje putem do Texasa izgubio i zadnju "zeru čestitosti i osjećaja za pravdu", ali mi nekako i nije nešto posebno muka...

Dakle, mislim da je srž sukoba (ako ovo između vas dvojice i je neki sukob) upravo u tom pristupu - moralističkom i ad populum (nadam se da ne moram objašnjavati definicijama zašto ono citirano jest moralističko i ad populum, te da ovdje, s moje strane, nema ni Ade ni Hominema).  E sad, ako sam ja, sa svim onim disclaimerima sa početka upisa, našao ovakvo otvaranje uvredljivim, mogu misliti koliko je dimnjačaru skočio tlak... a svom prijatelju neću tvoj članak (samo ovaj konkretni, da ne bude zabune) niti spomenuti.

Inače članke s ovakvim otvaranjima ne čitam gotovo nikada.  Jer u povijesti svih vrsta publicistike je jako malo toga vrijednog čitanja napisano nakon sintagme "svatko moralan zna/osjeća da...."  No pošto si ti u pitanju, pružio sam ti, što moji Ameri kažu, benefit of the doubt.  I moram reći da se slažem sa tvojim općenitijim zaključkom, koji se vjerujem malko zagubio, da je žaljenje od strane Hrvatske za provođenje politike koja je "ćušpajzu" pridodala sasvim na mjestu.  No opet, nakon onakvog uvoda, malo je teže pročitati ostatak bez "zakrvavljenih očiju"...

I još jednom na kraju - Brane, zaista ništa osobno, dapače; samo komentiram stil članka i zašto mislim da je isti uzburkao dimnjačarev duh.