Imam i ja jedno iskustvo slično vašima. Malo sam dirnut pa oprostite zbog pojedinih dijelova koji su pomalo plod mojih emocija i sjećanja.
Naime, prošlo ljeto bijah na služenju vojnog roka u Istri. Znate vojsku kakva je, po 2 tjedna nekakvih vježbi u zabitima kakvih se ne bi Istočna Hrvatska posramila kao i panorama isključivo obuhvaćenih pripadnicima muškog spola, stege, discipline, ranojutarnjeg buđenja, hrane iz konzerve, nemogućnosti tuširanja, sve u svemu  nikakvih životnih uvjeta. Izdržah presing prvih desetak dana, a tada mene i mojeg kolegu, možete ga nazvati Marko, uhvati gadna zasićenost tim načinom života i odlučimo "posudit" auto od nadređenog ne bi li našli utjehu ili makar malo alkohola u najbližem selu. Vozimo se mi tako kroz neko mirno mjestašce, praznih ulica te uočismo ljude većinom natiskane u svojim kućama gledajući neke atletske mitinge dok je ona malobrojna mladost đuskala okupljena u nekoj krčmi pitoresknog dvojezičnog naziva. Moj prijatelj Marko i ja odlučismo okušat sreću i nakvasit grlo. Manirom Texa Willera uđosmo u polumračnu prostoriju punu ljudi dok se sa zvučnika prelijevala melodija nekog dokaza Darwinove teorije, rekoše nam Elio Pisak da mu ime bijaše. Umjesto stola sjedosmo za nekakvu bačvu sa stolicama i u "rambo" outfitu naručismo najbolje vino koje imaju da probijemo led. Nakon par malvazija dalo se uočiti kako ustvari i nije loša atmosfera, a pogledi sa stola udaljenog svega par metara davali su do znanja da bi večer mogla postati još zanimljivija. Međutim, Marko i ja nismo mogli jasno razlučiti kome su upućeni pogledi stvarno lijepe djevojke sa susjedne bačve nego smo odlučili obojica joj prići čim se malo njeno društvo povuče na svoju stranu. Dočekasmo našu priliku i djevojka nas pozove da joj priđemo veselo nazdravljajući malvazijom. Vidno pripiti u započetom neformalnom razgovoru shvatismo kako smo obojica predmet interesa dotične sinjorine. Nemajući što izgubiti naš balkanski temperament predloži devojki (ovo je zbog dvojezičnosti) da odemo na neko mirnije mjesto i napravimo neko pojedinačno druženje dok bi drugi dio rambo dvojca čekajući red ustvari držao stražu. Sinjorina laganije nego ijedna prihvati prijedlog i mi krenusmo prema izlazu. U tom trenutku doživjesmo šokantno iznenađenje. Ustanovismo da je djevojka ustvari u invalidskim kolicima i da gura kotače iza nas nastavljajući se hihotati i flertovati kao da se ništa značajno nije ni promijenilo u našem planu. Izmjenih par zbunjenih pogleda sa Markom čije zjenice isto ostadoše jednako raširene te krenusmo dalje prihvaćajući ovu situaciju kao životnu ne želeći zbog predrasuda ili diskriminacije uskratit sebi vlastito seksualno olakšanje u pustoj istarskoj noći, opet smatrajući da smo efikasniji od New Jersey Netsa ove sezone kako god noć završila. Djevojka nas uputi do napuštene sporedne ulice u kojoj se isticalo stablo stare masline obasjano mjesečinom. Shvatih u tom trenutku kako paraolimpijade i nisu nešto nepotrebno te vidno zadovoljen pričekam i Marka da obavi građansku dužnost Istočnog Hrvata. U tom trenutku, ispražnjen od životinjskih nagona, otriježnjen svježim zrakom te poboljšanim dotokom krvi u mozak pomislih samo kako bi valjalo što prije se izgubiti jer se jutro opasno bližilo, a obavljena radnja nije nešto što bi želio imati u biografiji kao trajno sjećanje. Uvidjeh da i Marko ima slične geste te se pozdravismo sa mladom damom koja je također bila više nego pozitivno iznenađena izlaskom u do tada monotono istarsko selo. Međutim, čuh iz njenih svježih usana molbu da je otpratimo do kuće jer blizu živi a već je preumorna što od alkohola, vojne pratnje tako i od samostalnog guranja kolica. Odlučismo pokazati civilizacijski standard te ponudismo dogurati je do kapije (ovo je naziv za metalna dvorišna vrata u mojem selu). Ušavši pred kapiju suočismo se sa sljedećim zahtjevom: "Možete li me molim vas ragazzi dogurati do vrata, i pozvoniti da mi moj piccolo brat otvori, on nikad ne spava po noći." Problijedih ko krpa u trenutku a Marko stade ko ukopan s vanjske strane kapije. Zamišljajući prizor vlastite smrti po izlasku tog raspižđenog brata kad uvidi situaciju da mu je sestra upravo obečašćena od strane vojnih lica iz Istočne Hrvatske, progutah knedlu i mučno kratko pozvonim. Začusmo 5-6 laganih koraka i vrata se otvoriše. Iz polumraka sobe samo se čuo smireni glas: "Hvala vam dečki, zadnji put su je ostavili kod masline!"

Nije mi se dalo pročitati više od uvodna dva-tri retka, ali plus ide u svakom slučaju

Auuuuuuu, Provo! Koja priča!!! I to iz života!!!!!!!!

Eto, svi bili u night club a niko nije dir'o , hahaha 

Provo je li to baš tvoja priča ili copy/paste?

Baš moja neplatišo poreza. Zašto?

Onako, nije mi djelovalo kao tvoj stil. Osim ovoga da ste efikasniji od Netsa.

samo za NYC