Je li to ovaj?
MILOŠ ŠESTIĆ (1956.), napadač Crvene zvezde, o čijoj su se prirodnoj
inteligenciji pričali vicevi. Najprije su se partizanovci kleli da je
Šestić mentalno zaostao, a onda su im povjerovali i navijači drugih
klubova. Na kraju su i zvezdaši prihvatili da je Šestić debil, ali su
tu stvar okrenuli u svoju korist. Da, on je stvarno tokmak, kreten,
imbecil, blesan i mongoloid, ima medicinsku dijagnozu s kojom ne bi
mogao pristupiti polaganju vozačkoga ispita i toliko je glup da nije u
stanju odgovoriti kojim je rezultatom završila utakmica. Da, Šestić ne
zna da utakmica traje devedeset minuta, igrao bi tri dana kad ga ne bi
zaustavili ili kad mu sudac ne bi naredio da prestane. Da, Šestić je
čovjek koji u životu ne bi mogao biti ni fizički radnik. Sve je to
istina, ali Miloš Šestić je genijalan igrač. Što vi dulje razlažete
njegovu prirodnu glupost, to više potvrđujete koliko je on veliki
fudbaler. Eto, to je bio argument navijača Crvene zvezde i, za divno
čudo, bilo ga je teško oboriti. Navijački argumenti su inače smiješni i
rušilo bi ih dijete u prvom osnovne, ali ovo je bio jedan od rijetkih
koji se poput oraha ukliješte i niti ih možeš razbiti, niti ih
istjerati van. Jedino što bi ti preostalo, bilo je da okreneš priču i
odustaneš od mita o Šestićevoj mentalnoj zaostalosti. Čovjek je
normalan, kao i svi drugi, glup taman onoliko koliko nogometaš i treba
biti. Ali kako to govoriti ako su svi zaključili i prihvatili da je
Šestić mentol? Nemoguće! Legenda je potrajala duže od fudbalske
karijere, nadživjela je cijelu generaciju i možda i danas u tragovima
postoji. Pognuta forestgampovska figura Miloša Šestića, onako malenog i
plavog, upravo ulazi u kazneni prostor Hondurasa i pada kao pokošena
rafalom iz neprijateljskog puškomitraljeza. Sudac pokazuje na bijelu
tačku i Jugoslavija prolazi u drugi krug Svjetskoga prvenstva 1982.
godine.
sve prolazi sve se mijenja, idu dani idu godine, samo Zrinjski ostaje ponos moje Hercegovine