Hm, Travno... Šta reći...
Od svojih 20 i kusur zagrebačkih godina 15-16 sam proveo na Trešnjevci, uglavnom oko Nehajske i Trešnjevačkog parka i uz taj dio grada bit ću doživotno sentimentalno vezan. Bez obzira na relativnu urbanističku "zbrčkanost" i "nabijenost" tog kvarta, preseljenje u Novi Zagreb mi je bila onako lagano horor opcija. Moja predodžba Novog Zagreba bila je u okviru standardnih cissavskih standarda - siva spavaonica bogu iza nogu. Ali, viša sila i više sile otjerale su me uplakanog u ovu prekosavsku emigraciju koja traje evo već 6 godinu...
Ljudi su često skloni nenadjebivim sedativizirajućim lukavstvom uma nekakve svoje zadane životne okolnosti koje trenutno ne mogu promijeniti izidealizirati i transformirati u nekakvo ispunjenje svojih snova, no, "utvaram" si da je to samo djelomično utjecalo na moj emigrantski odnos prema Travnom i većem dijelu Novog Zagreba. Meni je Travno super. Zelenilo, parkovi, livade, igrališta, vrtići, škola, kazalište, knjižnica, trgovine, birtije, bankomati, još uvijek besplatan parking, i sve to pod nosom. (Dobili smo i crkvu za one kojima treba, možda baš ne na najadekvatnijem mjestu, ali to je neka druga priča.) 300 metara dalje i bazen, 500 metara dalje 2 gimnazije, Utrinski plac, pa još hrpe igrališta i koječega u okolnim Sopotu, Utrinama i Dugavama. A i do Bundeka je par minuta biciklom.
Što se tiče Mamutice, mislim da je taj dojam ljudskog mravinjaka daleko pretjeran. Čovjek se usere kad je vidi izvana, ali zapravo nema tu ničega posebnog u odnosu na druge zgrade. Imaš 5-6 ulaza, svaki ulaz po 3 lifta i nema gužve niti dojma da živš u mravinjaku. I u Mamutici ipak ne živi 10 000 ljudi nego otprilike 5-6 (cijelo Travno ima oko 12-13 tisućica).
Stanovi u Mamutici po meni uopće nisu loši, raspored sasvim solidan, obavezna lođa (naša je barem nekakvih 8 kvadrata), stropovi na oko 2,40-2,50, horizontalna zvučna izolacija sasvim ok, jedino malo šepa vertikalna (ili su ovi iznad nas malo veseliji) i malo su bučne te hidrovertikale. Sve u svemu, nemam trauma, dapače sjediti popodne ili navečer u lođi uz pivce, slušati ptičice i dječurliju koja se dolje igra i odmarati oči na zelenilu u parku bez da drugi bulje u mene, je više nego kul. Ne moraš ni gledati tekmu na televiziji jer ti nijanse urlika dolje iz Orlanda nepogrešivo sugeriraju koja je reza.