A kada smo već kod Subversiva... Za one koji nisu čitali subotnji Jutarnji...
Naravno, zanemarimo senzacionalistički naslov jer on uopće nije poanta ovog intervjua.
Novi hrvatski film dostojan je festivala u Cannesu i Veneciji
Za mene su ‘Crnci’ Jurića i Devića, bez kolebanja, najfascinantniji film s cijelog teritorija bivše Jugoslavije, ujedno film koji je i naslovom zavještaj ‘crnine’ onog ‘vala’ koji je i danas aktualan. Da sam prošle godine još radio za Veneciju, siguran sam da bih uspio u selekciju uvrstiti ‘Crnce’
Subversive Film Festival, koji počinje ove subote u Zagrebu, u svojem filmskom programu donosi, među ostalim, i dosad najveću igdje održanu retrospektivu filmova snimljenih u socijalističkoj Jugoslaviji. Za kuratora ove retrospektive - koja uključuje čak 74 naslova - direkcija Subversivea nije odabrala, međutim, nijednog od filmologa iz država nasljednica. Odlučila je povjeriti posao Sergiu Grmeku Germaniju, povjesničaru filma i kustosu iz Trsta. Ljudima od struke taj izbor nije posve neočekivan. Naime, Sergio Germani već dugo ima reputaciju najboljeg poznavatelja jugoslavenskog filma izvan područja matičnih država. Ovaj Tršćanin koji tečno govori slovenski i štokavske jezike pokraj devedesetih za tršćanski je Alpe Adria Cinema tri godine zaredom načinio tri retrospektive crnog vala, hrvatskog te makedonskog i crnogorskog filma. Osim toga, Germani je autor monografija o Andrzeju Munku i C. T. Dreyeru, a početkom ovog desetljeća bio je i istočnoeuropski skaut za venecijansku Mostru. Frapantan poznavatelj čak i najopskurnijih zakutaka jugofilma, hrvatskoj je javnosti upravo preko Trsta otkrio zaboravljene naslove Hadžića, Galića, Martinca i drugih. Nakon razlaza s Alpe Adrijom načinio je i svoj festival “I mille occhi” (Tisuću očiju), koji je ove sezone retrospektivu posvetio preminuloj srpsko-slovenskoj glumici Sonji Savić. Germani je znan kao čovjek osebujna i čvrsta ukusa, pa je i njegov izbor jugoslavenskog filma načinjen za Subversive ponovo uzburkao stručne vode, kao neočekivan i izvan stereotipa. O tom izboru, ali i današnjici filma u “regiji”, razgovarali smo s talijanskim filmologom.
Vrijeme ‘crnog vala’
Vi ste vjerojatno najbolji stručnjak za (post)jugoslavenski film izvan područja matičnih država - ujedno i jedan od rijetkih koji znaju lokalne jezike. Odakle taj interes? Kad je počeo?
- Počelo je davno, u Pulu sam počeo dolaziti još 1972./73., dakle u razdoblju kad je najbolje razdoblje u jugoslavenskom filmu skončavalo. Idućih sam godina pokušavao širiti svoje znanje, ali bilo je to doba cenzure i birokracije, najgore doba za takvo nastojanje - sjećam se kako su me birokrati smatrali provokatorom kad sam u Novom Sadu htio vidjeti filmove Neoplante. Samo je u Sloveniji postao elasticitet, pa sam tako 70-ih u prvom programu koji sam organizirao u Trstu mogao prikazati ‘Neprijatelja’ Živojina Pavlovića i Hladnikovu ‘Maskaradu’, koji su u Jugoslaviji bili zabranjeni. Ali, jugoslavenski film nije bio među mojim prvim interesima, primarno sam se bavio talijanskim filmom, gdje sam, u talijanskom kontekstu, ekspert. Moji najdraži redatelji su Rossellini, Dreyer i Leo McCarey. Volim filmu pristupati bez granica, bilo geografskih, bilo kronoloških, pa se na festivalu ‘Tisuću očiju’ koji vodim u Trstu stari i novi filmovi prikazuju ravnopravno.
Postoji li nešto po čemu je film bivše Jugoslavije specifičan u odnosu na ‘ostatak istoka’ - Mađarsku, Poljsku?
- Nije slučajno da su jugoslavenski film u njegovu najboljem razdoblju nazivali ‘crni val’ ili ‘crni talas’ (a tako su ga zvali čak i oni koji su ga cenzurirali). On je bio najcrnji, najpesimističniji, ali je u svojim najboljim djelima uspijevao prevesti to crnilo ne u zamornu tmurnost, nego u filmski bljesak. U svojim najboljim djelima (kojih je mnogo), on ima jedinstvenu internacionalnu estetsku vrijednost, i po tom ima zajedničkih točaka samo s poljskim filmom. Nije slučajno da je Poljak Wojczik bio snimatelj u Jugoslaviji, da su Wajda i Kawalerowicz ovdje snimali, Polanski imao namjeru snimati.
Zapadni kritičari koji prate istočni film često ga tumače samo kroz dualizam režimska umjetnost/autori disidenti i uvijek favoriziraju šezdesete, zlatno doba autorskog filma? Gdje je tu popularna filmska kultura, poput partizanskih filmova koji su i danas masovno gledani? Mislite li da je i to neka vrsta kolonijalizma?
- Ja sam, zapravo, u oštrom neslaganju s kritičarima s engleskoga govornog područja koji filmove iz zemalja poput jugoslavenskih gledaju samo na velikim svjetskim festivalima. Zato sam si i dao truda da istražim cijeli jugoslavenski film, da vidim ama baš svaki film, ne samo one koje sam poznavao otprije. I doista, sad bez sumnje mislim da je jedina stvarna, kako vi kažete, prijelomnica 1972. - razdoblje od 1945. do 1972. ima više faza, ali ipak je riječ o jedinstvenom zamahu. Nakon cenzure ‘72. ima lijepih filmova i autora, ali nije više bilo zamaha. Autori praške škole povezani su zajedničkim iskustvom i formativnim zajedništvom, ali nisu ni pokret ni val. Prije su postojali autori koji su se prezirali (recimo, Aleksandra Petrovića gotovo su svi prezirali), ali je kinematografija kao takva bila val.
Za Subversive festival napravili ste selekciju jugoslavenske kinematografije koja se sastoji od 74 filma. Naslov programa je ‘Let mrtve ptice’. Možete ga objasniti?
- Volim naslove programa koji sadrže i naslov važnog filma. Program koji sam organizirao u Trstu nosio je naslov ‘Jugoslavija - misterija organizma’, a moj tekst u katalogu naslovio sam ‘Vrata ostaju otvorena’ po remek-djelu Františeka Čapa. U Zagrebu, predložio sam da se program nazove po filmu ‘Let mrtve ptice’, koji ne samo da je (po meni, najljepši) Pavlovićev film nego i film savršen za smotru koja iznova otkriva jugoslavenski film: jer, i on je ‘mrtva ptica koja ipak leti’.
Vaš izbor neke je začudio: nema ‘Skupljača perja’, nema ‘Sjećaš li se Dolly Bell?’, nema prvog slovenskog i jugoslavenskog modernističkog filma ‘Ples na kiši’, niti Belanova ‘Koncerta’?
- U svim selekcijama koje vodim nastojim pronaći ravnovjesje između slavnih i neznanih filmova u uzajamnom odnosu. Izbjegavam previše glasovitih filmova, draže mi je pronaći manje poznat, a jednako lijep (katkad čak i ljepši) film istog autora. Kriterij s kojim se borim je onaj ‘kanona’: kanon ne postoji, njega treba nadići. Kad je riječ o spomenutim primjerima, ‘Koncert’ je ispao iz kronologije (selekcija počinje od ‘55.), a inače mislim da su Belan u Hrvatskoj i Pogačić u Srbiji autori koji su završna točka formalnog usavršavanja prethodne kinematografije, još rigidne. Unutar nje volim više Hanžekovićeva ‘Bakonju fra Brnu’ i Nanovićeve rane filmove. Što se ostalih primjera tiče, htio sam radije prikazati manje znane filmove od onih općepoznatih. ‘Nevjeste dolaze’, TV film realiziran za TV Sarajevo, za mene je najljepši Kusturičin rad općenito, ujedno i zato što je načinjen prema scenariju preminulog Ivice Matića, velikog bosanskog redatelja brojnih kratkih filmova i samo jednog dugometražnog. A taj film - ‘Žena s krajolikom’ - film je za koji je Kusturica jednom rekao da bi ga volio projicirati na svojem pogrebu, tako da je u trenutku kad režira ‘Nevjeste’ znao da režira istodobno i svoj i Matićev film. To je film koji pokazuje put koji vodi do ‘Dolly Bell’.
No nisam sustavno odbijao poznate filmove. Tu je Petrovićev ‘Tri’, koji me iznenadi svaki put kad ga gledam. Tu je ‘Breza’, koja je kanonizirana kao najbolji hrvatski film, ali meni se on otkriva kao avangardni film, s uvijek iznenađujućim slikama hrvatskog pejzaža i ženske osobnosti. Tu su i Kozomarine ‘Vrane’, koje smatram najboljim jugoslavenskim filmom. Nastao je u suradnji sa scenaristom Gordanom Mihićem, ali u tom paru Kozomara je bio pravi genij, a Mihić - kako se poslije vidjelo - samo dobar profesionalac. Zapravo, kad bi neki svjetski festival pravio retrospektivu 60-ih i u njoj prikazivao samo jedan jugoslavenski film tog doba, sugerirao bih mu ‘Vrane’.
Ovdje su i neki hrvatski filmovi koji su ovdje nepoznati ili čak nisko cijenjeni. Galićeve ‘Crne ptice’ su potpuno nepoznate, ‘Osuđeni’ se obično ne izdvaja među najbolje Tadićeve, Martinca se najčešće smatra majstorom samo kratkog filma, a Fadila Hadžića su prezirali i tek ga se stidljivo revalorizira?
- Mogu samo čestitati sam sebi ako ih nakon gledanja otkrijete. ‘Crne ptice’ su demonstracija jugoslavenskog filma na vrhuncu snage: produkcijski mali film u slovenskoj produkciji i na hrvatskom jeziku, gotovo ‘bez autora’ (koliko i režiser Galić, važni su i scenarist Gamulin i snimatelj Mile De Gleria), koji u kreativnom trenutku šezdesetih donosi mračno i fascinantno djelo. Što se Martinca tiče, dijelim sud o kratkim filmovima, ali njegov jedini dugi film ‘Kuća na pijesku’ još je veće iznenađenje, to je jedan od dva ili tri najbolja hrvatska filma. Autor koji, osim kratkih, ne bi bio u stanju snimiti i dugi film bio bi limitiran autor, a Martinac se u dugoj formi uzdigao još više. Kratki su mu filmovi lijepi, ali previše zaključni.
Drago mi je da ste iz Bulajićeva opusa odabrali ‘Uzavreli grad’. Svi znaju njegove ratne spektakle, svi uvažavaju ‘Vlak bez voznog reda’, ali ovaj mu je film nepoznat i po meni najbolji…
- Ne zaboravimo, kad govorimo o Bulajiću, da je on crnogorski autor, da je u postojbini realizirao neke prelijepe kratke filmove. Mislim da je ‘Uzavreli grad’ za njega točna mjera preobrazbe prema njegovim panjugoslavenskim filmovima koji su kasnije možda pretjerano modelirani prema talijanskom neorealizmu.
Jedno od tajnih iznenađenja je i Mića Popović, danas potpuno zaboravljen?
- Istina. Mića Popović i Miroslav Antić bili su najveće žrtve cenzure, puno veće od Makavejeva i Pavlovića, koje se barem moglo vidjeti na velikim festivalima. Popoviću i Antiću potkresana su krila, oni su dvije najveće ‘tice’ jugoslavenskog filma. ‘Čovek iz hrastove šume’ i ‘Sveti pesak’ su filmovi koje, uz ‘Vrane’, od ovdje odabranih najviše volim. To su tri filma trojice uljeza u kinematografiji, ljudi koji su u nju došli izvana kao Pasolini u Italiji: Popović je bio slikar, Antić pjesnik, a Kozomara novinar. Kozomara i Antić sasječeni su nakon prvog filma, Popović je napravio mali, ali konzistentan opus, iz kojeg sam izdvojio dva filma, jer je ‘Hasanaginica’ prelijepa, nalikuje nekom filmu Portugalca de Oliveire. Žao mi je što sam morao izbaciti ‘Delije’, najviše rossellinijevski film u jugoslavenskoj kinematografiji.
Dio programa trebao je biti i dugometražni dokumentarac ‘Terorista’ Krste Škanate, koji se bavi ekstremnim hrvatskim nacionalistima koji su podmetnuli bombu u Beogradu 60-ih. Film je svojedobno bio na ledu u Hrvatskoj, međutim, ovaj put je Jugoslovenska kinoteka iz Beograda odbila poslati kopiju? Što je u tom filmu tako kontroverzno?
- ‘Teroristi’ su film iz 1970. koji se bavi slučajem ustaškog bombaškog atentata i podvlači ga memorijom Srba iz Drugog svjetskog rata. Riječ je o nečemu što su s hrvatske strane radili Berčić ili Zafranović, ali činjenica da je takav film napravljen na srpskoj strani u svoje je vrijeme isprovocirala odluku da se prikaže samo u Srbiji, a ne u Hrvatskoj. Već i to bilo bi prilično intrigantno da ga se uvrsti kao dokument, ali po meni on je više od dokumenta. To je film koji iritira onako kako iritira svaki ‘propagandni’ film, ali s fascinantnim rezultatom koji režijski podsjeća na Langa ili Fullera. Uvrstio sam ga jer vjerujem da je Hrvatska sada zrela da vidi taj film, a protivljenje je došlo sa srpske strane, zabrinute da se u Hrvatskoj vidi film za koji strahuju da je provokativan. U Trstu sam ga uključio u program i bio je to zdravi šok.
Dugo ste radili kao skaut koji predselektira filmove s ovih područja za Veneciju. Pratite stoga i dalje postjugoslavensku produkciju. Postoje li današnji autori ili filmovi koje osobito volite? Mislite li da i po čemu nasljeđuju jugoslavensku baštinu?
- Za mene su ‘Crnci’ Jurića i Devića, bez kolebanja, najfascinantniji film s cijelog teritorija bivše Jugoslavije, ujedno film koji je i naslovom zavještaj ‘crnine’ onog ‘vala’ koji je i danas aktualan.
Hrvatski autori frustrirani su time što, čak i kad imaju dobar film, ulaze rijetko ili gotovo nikad na velika tri A-festivala. Kao netko tko je radio u selekciji jednog od njih, koji biste im savjet dali?
- Teško je dati ikakav savjet, jer često stvari ne ovise samo o kvaliteti nego i sreći i slučaju. Recimo, ja sam uspio u Veneciju uvrstiti Cvitkoviča, koji je poslije nagrađen (‘Kruh i mlijeko’, op.), ali nisam uspio Mišu Radivojevića (kojem su najbolji filmovi upravo novi, nastali nakon razdoblja ove retrospektive), niti sam uspio ugurati posljednje, po meni predivne filmove Klopčiča i Babaje.
Otkrio sam rumunjski val među prvima, ali Cannes i Locarno na koncu su te filmove uzeli prije Venecije. Takva serija pogrešaka čak i tako ozbiljnog festivala kao što je Venecija naveli su me da se posvetim vlastitom festivalu. Međutim, da sam prošle godine još radio za Veneciju, siguran sam da bih uspio u selekciju uvrstiti ‘Crnce’, film evidentne ljepote.
[uredio dida - 03. svibnja 2010. u 17:01]
), Zagrebdox, Animafest (svake dvije godine), spomenuti Subversive, Dani hrvatskog filma, pa još par manjih i nepoznatijih Human Rights Film Festival, RAF, Oueer Zagreb. Tuškanac pomalo preuzima funkciju nekadašnje Kinoteke, Europa kontinuirano piči "nezavisne" i "europske" filmove, u Cinestaru vrte mali Cannes, a počinju i sa stalnim programom, startalo je i Dokukino u Croatia filmu, stalni "sobni" program u KIC-u... Neću ni spominjati programe po još alternativnijim mjestima tipa Medike, Močvare, Rupe na Filozofskom... 
