Bobana kao igrača pamtim po dvije utakmice - uprvoj je igrao kad nije smio (Francuska), u drugoj je izostao kad je MORAO igrati (Juga)...odličan igrač, ali meni su u reprezenatciji i Žuti i Asanović ispred njega, uostalom Aljoša je uz Šukera najzaslužniji za broncu, a i Šukiju je maestralnim asistencijama donio zlatnu kopačku

Ima i ona prica kako je Marinko urgirao kod Cire da ovaj "pojede svoju diplomu ako Prosinecki ikada postane igrac", poznavajuci Ciru, urgiranje je bilo u vidu suskavih novcanica.

Marinko uklonio konkurenciju sincini, Ciro jos podebljao racun u svicarskoj banci, Prosinecki postao sampion Evrope, prica i nije toliko nevjerovatna.

Ja isto nisam bio na Maksimiru, normalno, ali dobro se sjećam kako sam ja to sve doživljavao, kao klinac od 16 i pol godina...

Nešto više od tri godine prije toga moja obitelj je doselila u Rijeku iz Siska, i naravno doživio sam nekoliko kulturoloških šokova, a najviše od svega sam bio zapanjen jačinom i sveprisutnošću anti-purgerskog sentimenta.  Namjerno koristim tu riječ jer sam onda prvi puta doživio čuti riječ "purger" upotrijebljenu kao uvredu, pogrdan izraz.  Sjećam se da sam prvi ili drugi dan u novoj školi pokušao objasniti ovom s kojim sam raspoređen u klupu da se to u Zagrebu govori s ponosom i da to dolazi od riječi burger što znači "građanin", tj. suprotno od "seljak" (tako je meni rečeno onomad, pustite sad jel to točno ili nije).  Na to je ovaj samo odmahnuo "ma mrzim ih, ti purgeri su odvratni".  Na moje zašto, on odgovara, pazi sad - "mah... golf im je nacionalni auto!"    Moje izjave da ja navijam za Dinamo, kad me netko pitao, su nailazile ili na podsmijeh ili na sažaljenje - Dinamo (i Cibona iz nekog razloga) su u Rijeci bili državni neprijatelji broj 1.  Stekao sam dojam da sam možda treći čovjek u povijesti grad(ov)a na ušću Rječine koji je navijao za purgere.

Fast forward 3 i pol godine unaprijed, ponedjeljak nakon neodigrane utakmice, pošalje me mama u trgovinu, a ja slučajno imao na sebi crveno bijelu majicu, na vodoravne pruge ("mornarska", ali crvene pruge umjesto plavih).  I priđe mi jedan glasniji iz Armade koji je živio u mojoj ulici, i "dobro za koga ti navijaš?"  "Paaa... za Dinamo" - već spreman za neku frku, bijeg doma, šta već... A on kaže "To je dobro (?!?!), ali pripazi malo da te netko danas ne vidi u toj majici".  Umm, zašto??  A on zapanjeno pita "pa jel ti ne znaš šta je jučer bilo u Zagrebu?!?"  Rek'o znam, ali... nisam ni povezao tu majicu sa Zvezdom.  "Dobro, dobro, samo se ti presvuci, jer ako naiđeš na nekog koji ne zna da si Dinamovac..."  Otišao sam dalje do trgovine sa smiješkom na licu (raritet nakon kontakta s Armadom), misleći kako je ovo dobro, napokon se nešto mijenja na bolje u toj Rijeci:  "Za Dinamo... - To je dobro!" 

U danim poslije, znam da sam najviše bio ogorčen na činjenicu da je utakmica registirana 0-3, za Zvezdu.  Stezalo mi se grlo i vlažile oči od bijesa - zar se ne može igrati ponovo, pa oni su počeli, ovo ono - jer je time Dinamu oduzeta svaka realna, ako ne i teoretska šansa da bude prvak (barem sam se tada naivno nadao da Zvezdi prednost od jednog boda tri kola prije kraja moooožda ne bi bila dovoljna).

Naravno, sjećam se i kazne Bobanu zbog koje je propustio SP u Italiji, koja je čini mi se poslije smanjena puno smanjena.  Naime, ako se dobro sjećam, prvotno je FSJ pregledavao snimke koje su bile namontirane tako da se Bobanov napad na milicajca uveliča, ali je onda Boban uspio nabaviti nemontirane snimke neke njemačke ili austrijske televizije gdje se vidjelo na znam šta već, pa mu je kazna smanjena na već izdržano ili skroz ukinuta ili tako nešto.

Uglavnom, najviše što pamtim nakon tih događaja je neviđeno jedinstvo navijača svih hrvatskih klubova, a naročito Hajduka i Dinama.  Bio sam to ljeto na prijateljskoj u Maksimiru (moja prva u Maksimiru) između Dinama i Hajduka, gdje su pol utakmice BBB navijali za Hajduk a Torcida za Dinamo, a drugu polovicu su pjevali "Dinamo i Hajduk dva su kluba bratska, njima se ponosi čitava Hrvatska".
Uglavnom iz ovog razloga mi se od pogleda na današnje derbije HNL-a (a i na jedno trećinu ovog foruma) načisto - povraća.

Čeh imaš OP

ovo što Kajboj govori o statusu Dinama u Mugebi u kasnim 80im je potpuno točno...Ja naime do svoje 19.g i dolaska na studij u Metropolis među 200 000 Mugabežana nisam upoznao jednog jedinog Dinamovca,za mene je to bilo nešto egzotično i nestvarno poput Yeti-a...A zašto i kako,duga priča.Mladi će teško razumjeti tu etiketu luzera i bijednika kakvu su modri dugo vremena nosili na plećima...No dobro,da ne čačkamo po tome.

Bobanu je kazna s godinu dana prepolovljena i on nakon 6-7 mjeseci već igra za Jugoslaviju-ja sam mislio da je to bilo krajem 1990. ali vjerujem da je dida u pravu-logičnije je da se povratak desio u proljeće 1991. protiv Farskih otoka...Pamtim da je Boban ušao u igru u drugom poluvremenu i da je pritom dobio ogroman pljesak beogradske publike.To je činjenica.

A Zvone kao čovjek...pa štajaznam...rekao bih-definitivno kompleksaš,...uvijek ga je malo 'hebao' taj matanovski background od kojeg nije uspijevao pobjeći...zna se da je nosio očale bez dioptrije samo kako bi furao 'look inteligente' ,pa zatim njegova usiljena fascinacija Dostojevskim (!!??ni manje ni više)...a govorilo se i da mlati Leonardu...ne znam,ne volim govoriti o onom što možda nije bitno kod nogometaša...Bio je sjajan igrač ali mislim da je mogao puno više. Ja sam imao dojam da on uvijek igra u nekom grču,da više nego o igri razmišlja o tome jeR mu dobra frizura,trakica u kosi,dras ispušten iz šorca pod kutem od 23 stupnja, i da ga prije izvođenja kornera brine zašto je zapravo Raskoljnikov sjekirom zatukao staricu (uvijek je Zvone imao taj neki zabrinut izraz lica!)...

Ali nemojte pretjerivati da su Asan i Žuti bili bolji igrači jer će vas brojke demantirati...punih 9 sezona (1992.-2001.) bio je standardni prvotimac (dobro,koji put i na klupi) velikog,velikog Milana...a to se nije moglo na lijepe oči.Asan je imao smiješnu klupsku karijeru a i Žuti se vucarao od Ovieda preko Portsmoutha do Olimpije...nije to za usporediti sa imotskim Raskoljnikovom!

Zuti je definitivno bio bolji igrac od Bobana, no Asanovic sasvim sigurno nije. Asanovic je ostavio dojam odlicnog igraca iskljucivo zbog svojih nastupa u reprezentaciji, no njegova klupska karijera nakon odlaska iz Hajduka i mozda epizode u Metzu (nemam pojma kako je tamo igrao, no navodno je bio odlican) je simbolicna i nedorecena, u najmanju ruku... u svojim klubovima nije napravio nista i nije ostavio nikakav trag

ne slažem se Munjo...Zvone 9 sezona standardan u velikom Milanu a Žuti za to vrijeme epizodist u Oviedu i Sevilli...rezerva u Realu i Barci...hmmm...

gledano samo do 1991. Žuti je bolji,ali poslije...???

Zvone je standardan bio na mahove: prvo su ga poslali u Bari, pa je cekao priliku, pa je cekao da naraste Albertini, ode Donadoni, ode Eranio, ode Rijkaard, ode Savicevic, pa su ga iz momcadi gurali mladi Vieira i izvjesni Ibrahim Ba... sjecam se kako je non-stop zanovijetao da ga u Milanu guraju na bok, nikako docekat da ga stave kao dirigenta igre, sto mu je prirodna pozicija. Ogroman je uspjeh sto se zadrzao u Milanu sve te godine i sto je stalno bio tu negdje, no definitivnog priznanja se docekao tek pretkraj karijere u Milanu. To sto je devet godina bio dio momcadi koja je bila jedna od najjacih u svijetu je samo po sebi najvece moguce priznanje, jer ne vjerujem da ce neki Hrvat u bliskoj buducnosti postignuti slicnu stvar


Zuti je bio vaki i naki, no Zutog si mogao gledat bez da trepnes okom...