Kronologija

1. Prvi spomen
Naronu prvi spominje grčki povjesničar Pseudo Skilak u 4. st. pr. Kr., pišući da je Neretva plovna do emporija (pristaništa), koje je očito bilo u Naroni. Teopomp, o kojemu piše geograf Strabon, kaže da su u Naroni grčki trgovci prodavali keramičke proizvode.
2. Podrijetlo naziva
Jezikoslovac A. Mayer izvodi toponim Narona po rijeci Náron, od korijena ner-/*nar-, u značenju, roniti, odakle i hrvatsko noriti (roniti), kao u po-nor-nica.
3. Ilirska Narona
Teško je reći koja su plemena u pretpovijesno doba obitavala u dolini Neretve. Vjerojatno su to u početku bili Daorsi, koje su kasnije potisnuli Ardijejci, te Delmati. Ilirsko gradinsko, ili pak izvangradinsko naselje, bilo je na vrhu brežuljka iznad Vida. Jake tvrđave-gradine iznad Vida postojale su na Marušića gradini (375 m) i na Velikoj Mitruši (460 m).
4. Grčka Narona,
Grci nisu ostavili puno tragova u Naroni. Iz 4. st. pr. Kr. potječu dvije okrugle kule u zidinama. Nema natpisa na grčkome jeziku, osim tri nadgrobne stele helenističkoga stila.
5. Dolazak Rimljana u Poneretavlje,
Rimljani se učvršćuju u Naroni nakon rimsko-ilirskih ratova. U Naroni, ili blizu nje, postojao je rimski vojni bivak (castra) kao legijska baza za ratove protiv Delmata. Proširuju se gradske zidine.
6. Organizacija i ustroj vlasti,
U početku rimske vladavine Narona je bila conventus civium Romanorum (zajednica rimskih građana), te municipij ( općina s nepotpunim rimskim građanskim pravom). Narona je postala rimska kolonija (Colonia Iulia Narona), dakle s punim rimskim građanskim pravom, možda u doba Cezara u I. st. pr. Kr. Njome su upravljali quattuorviri (vijeće četvorice), pa duoviri (kolegij dvojice), birani iz redova gradskoga vijeća (ordo decurionum). U središtu grada podiže se trg (forum) s javnim građevinama - hram, kurija i dr., dok je amfiteatar vjerojatno bio izvan grada.

7. Naronitanski konvent,
Narona je bila u provinciji Dalmaciji CONVENTUS NARONITANUS - Naronitanski konvent: sudsko i upravno središte jedne regije. Konvent se protezao područjem mnogih ilirskih plemena i sezao je od jadranske obale, na zapadu do Cetine, pa u unutrašnjost Bosne istočno od Vrbasa, ušće Bosne, a na istoku je prelazio Drinu, uključujući Crnu Goru i dobar dio primorske Albanije.
8. Naronski ager,
Naronski ager (zemljište u vlasništvu grada Narone) graničio je na obali s agerom Salone blizu Makarske, u unutrašnjosti s agerom Novae (Runovići kod Imotskoga, zahvaćajući današnji Ljubuški i Čapljinu, gdje je graničio s agerom Diluntuma (Stolac) i na jugu je zahvaćao Ston i Pelješac do granice s agerom Epidaura. Kolonija Narona dodjeljivala je često zemlju u svojemu ageru veteranima na otpustu iz vojne službe.

9. Topografija i arhitektura Narone I.-III. st.
Narona se vjerojatno protezala u opsegu od 25 hektara, što znači na dobar dio današnjega močvarna predjela. Imale je izgrađene prometnice prema Saloni i Epidauru. Zgrade su podizane od tesana kamena i opeke, krovna cigla uvozila se iz Italije (Pansiana, Ambrosiana i dr.).
10. Epigrafički spomenici,
U Naroni je nađeno više od trista rimskih spomenika: svečanih, javnih, privatnih i nadgrobnih. Na njima se spominju mnogi gradski članovi uprave, vojni dužnosnici, kao namjesnik provincije Dalmacije P. Cornelius Dolabella. Osim onih u Arheološkoj zbirci u Vidu, četrdesetak ih je ugrađeno u Erešovu kulu u Vidu, dok se ostali nalaze u Arheološkom muzeju u Splitu i drugdje.
11. Numizmatički nalazi,
U Naroni je nađeno dosta primjeraka novca, od drahma Dirahija i Apolonije, rimskoga republikanskoga novca, do zlatnika, srebrenjaka i bakrenjaka gotovo svih careva. Značajan i vrijedan nalaz je ostava zlatnoga nakita, tzv. zlato Urbice, jer se na jednome prstenu u toj ostavi spominje Urbica, iz razdoblja V.-VI. st.
12. Poganski kultovi,
U Naroni su se širili i poštovali mnogi poganski kultovi: Jupitera, Eskulapa, Merkura, Marsa, Fortune, Dijane, Cerere, Neptuna, Mitre, Libera, ali i orijentalnih božanstava, kao što je božica Izida, čija se bista od alabastera nalazi u Arheološkoj zbirci u Vidu.
13. Ecclesia Naronitana (Naronska biskupija),
Narona je u V. i VI. st. postala sijelo biskupije, jer se u VI. st. spominje njzin biskup Marcel (Marcellus, episcopus ecclesiae Naronitanae). Narona je imala najmanje tri crkve iz ranokršćanskoga razdoblja: najveća, možda episkopalna, bila je bazilika na mjestu današnje crkve Sv. Vida, te bazilika na lokalitetu Erešove bare i bazilika u vodovodu, na trasi vodovoda prema Korčuli, ispod ceste Vid - Ljubuški.
14.Kasna antika i propadanje Narone,
Povjesničari su smatrali da je Narona propala početkom 7. st. kada je počela tzv. selidba naroda. Međutim, izvjestan kontinuitet života nastavlja se tijekom 8. i 9. st., vjerojatno na periferiji Narone.
15. Istraživanja Carla Patscha,
Naronu je prvi sustavno počeo istraživati austrijski arheolog Carl Patsch krajem. 19. i poč. 20. st. Utvrdio je postojanje foruma, zidina, cesta prema Naroni i otkrio mnoge epigrafičke spomenike, novce, miljokaze, amfore i dr. O tome je napisao studioznu knjigu POVIJEST I TOPOGRAFIJA NARONE/ZUR GESCHICHTE UND TOPOGRAPHIE VON NARONA, Wien, 1907.
16.Istraživanja Ivana Marovića i Nenada Cambija,
Nakon II. svjetskoga rata Naronu sustavno počinju istraživati stručnjaci iz Arheološkoga muzeja u Splitu I. Marović, F. Buškariol, te N. Cambi. Otkriven je u središtu Vida mozaik uz forum, istraživane su obrambene zidine i djelomično otkopana bazilika iz trase vodovoda prema Korčuli. N. Cambi pronašao je 1978. glavu cara Vespazijana, oko 75. god., od bijela vapnenca, obrađena rotirajućim svrdlom
17. Istraživanja Emilija Marina.
Značajne rezultate u istraživanjima Narone postigla je ekipa Arheološkoga muzeja u Splitu pod vodstvom ravnatelja Muzeja E. Marina 1991-1997. Istraženi su temelji bazilike ispod crkve Sv. Vida i otkopan je dobro očuvani krsni zdenac, osklikan rajskim rijekama, ali je zbog plavna tla morao opet biti zatrpan. Na forumu, gdje su se nalazile Plećaševe štale, otkopano je 16 hramskih kipova, cara Augusta i njegove obitelji, te ostalih rimskih moćnika i božanstava. Svi su bili bez glava, pa se pretpostavlja da je na tom mjestu podignut hram u I. st. (Augusteum), ali je u 4. st., kada je kršćanstvo postalo službena religija u Carstvu, porušen i kipovi su bez glava zbačeni s postolja. Dvije glave, boga Merkura i carice Livije, još davno su završile u Ashmolean muzeju u Oxfordu. Uz kip je nađen posvetni natpis carskoga namjesnika Publija Kornelija Dolabele, koji je vjerojatno postavio Augustov kip 14. godine nakon njegove smrti. U Vidu će na središnjem trgu, antičkome forumu, biti obnovljen Augusteum in situ i sagrađen muzejski paviljon.