Mene su ije i je naučili tako što su mi objasnili da samo trebam tu riječ reći na ekavici i slušati je li e dugačko ili kratko.  Recimo:
Cveeet, Cveeeeće, ali cvetovi.  Dakle, cvijet, cvijeće, cvjetovi.  Beeelo, belina - bijelo, bjelina.  Mleeeko, mlečni - mlijeko, mlječni.  I tako dalje i tako bliže.
Danas vjerojatno školarci ne znaju/ne čuju srpski pa su zakinuti, valjda uče napamet, šta li.

Što se č i ć tiče, to ne znam kako sam naučio, ali sam naučio, i sad mi bode oči kad netko to napiše krivo.  No s druge strane, nikad nisam skužio zašto nismo ko Slovenci po tom pitanju - ja ne znam niti jedan slučaj osim spavačica/spavaćica gdje promjena č u ć ili obrnuto mijenja značenje riječi.  Koja svrha onda imati dva tako slična glasa i praviti takvu nauku oko njih kad je razlika potpuno nekonzekventna?

E e oe e a e iaii aoaiia! 

Samo mi je čudno kako je to jedino u hrvatskom, srpskom, te valjda makedonskom (nikad mi nije bilo baš jasno ono k') došlo do tog razdvajanja tog fonema u "tvrdi" i "meki", tj. u dva različita.  A Slovenci, Rusi, Česi, Bugari... sasvim lijepo žive i imaju divne jezike i bez toga.  (Doduše, Česi recimo imaju "tvrdo" i "meko" h, tj ch i h... tak da nisu baš svi osim nas imuni na takve lingvističke akrobacije).

Old SportE,kad me već ignorišeš  po pitanju očitovanja o američkim glazbenim legendama,ako te ne mrzi ajde mi molim te napiši što misliš o punk kulturi?...onako opŠTenito:glazba-utjecaji-pokret,???...i te šeme...Ti si dio te generacije koja je bila zaluđena punk-om,ti vjerojatno ne doduše...

meni to uvijek bilo jezivo,složio bih se s (čini mi se?) Kureishi-jem koji kaže da je 'punk možda stvarno genijalna glazba, ali da nije za slušanje'