Gazda, ima jedan malecni problem u neodobravanju načina života profesionalnog vrhunskog sportaša, a to je da smo svi ovdje jer taj vrhunski sport više ili manje opsesivno pratimo. E sad kako ti uspiješ pomiriti stav da je život takvog sportaša promašen, a istovremeno se diviti nekom njegovom vrhunskom rezultatu i neke od njih gotovo obožavati meni nije jasno. 
Ja razumijem da ti (i većina nas) nikada za sebe ne bi odlučio staviti sportsku karijeru ispred obrazovanja, društva i svega što ide uz to, ali zašto je to odmah i pravilo kako bi svi ostali trebali usmjeriti svoj život da bi ga smatrao ispunjenim.

Mislim da se kvaliteta nečijeg života mjeri ipak na način jel osoba o kojoj govorimo ispunila svoja očekivanja, a da istovremeno živi u skladu s nekim općim ljudskim vrijednostima.  

Da se vratim još samo malo na Janicu, mislim da je nemoguće postati i ostati najbolji u nečemu u svom razredu, a kamo li na svijetu zbog toga što to netko drugi želi. A da su roditelji odgojili prilično samomisleće, svojeglavo čeljade vidi se baš i po tome što je prekinula karijeru kad je sama htjela, a to što tata kuka i ne slaže se je posve normalno. Očevi često kukaju i ne slažu se s odlukama svojih kćeri i teško im je prihvatiti da u nekom trenutku one počnu donositi same svoje dobre i loše odluke i da njima preostaje samo gledanje sa strane, pa bile te kćeri sportašice, doktorice ili prodavačice.