Zaista zanimljiva rasprava i zanimljivi pogledi na tu košarku krajem prošlog stoljeća...  Ne bih se želio praviti pametan, no pokušat ću rezimirati argumente onih koji brane Dražena (a kojima sam u startu i ja naginjao, da odmah priznam).  Sljedeće je ujedno i bit mog rezoniranja na tu temu prije nego se razvila ova diskusija.  A vjerujte mi, nisam fizički nikako mogao doći pod utjecaj "zagrebačke škole sportskog novinarstva" - ometen, naime, geografskim faktorom (jurim kroz njive sportskim traktorom).  Daklem:

Oko Kukoča kao "glavnog nosivog stupa" nikada nije uspješno* izgrađen niti jedan tim.
Oko Dražena izgrađeni su, vrlo uspješno*, mnogi timovi.


Opširnija verzija tog mojeg početnog rezoniranja bi bila sljedeća.  Moram doduše priznati da mi je to "apsolutno liderstvo" Kukoča u Argentini i Rimu potpuno novi element, ali opet, reći da je ta repka izgrađena "oko Kukija", uz žive Divca, Rađu, Dražena, Stojka, Paspalja, Danilovića, Đorđevića, Zdovca... mi navlači izraz nevjerice na lice.  A za Jugoplastiku također ne mogu reći da je bila "građena" oko Kukoča, osim ako se dovođenja Naglića, Lestera i Naumoskog ne mogu tako nazvati - Sretenović, Ivanović, Sobin, Perasović, pa čak i Rađa, su već tamo bili i prije Kukoča.  U Bennettonu je, po informacijama koje imam od ljudi odraslih na TV Koper/Capodistria (shvatite ovo kao ogradu), glavna violina ipak bio jedan Vinnie del Negro.  O intra-Jordanovim Bullsima i post-Draženovoj repki valjda ne treba trošiti riječi.  A s druge strane, što reći o Draženovoj Šibenci, Ciboni, Realu, Netsima, i hrvatskoj repki?  Jedino ex-SFRJ nije baš uspio dovući do zvjezdanih visina (par sedmih mjesta na EP-ima recimo) dok nije uletila ta "Kukijeva generacija" u kojoj ni on nije mogao odskakati (kao što mislim i za Kukoča) jer to jednostavno nije bilo fizički moguće.


* uspješno = rezultatski uspješno.  Od "gledljivosti", "trenerskih koncepcija", i ostalih romantičarskih pogleda na sport kao kriterija uspješnosti perem ruke.