Znam da sjećanja iz djetinjstva mogu biti "šablonizirana" pod utjecajem ondašnjeg "javnog mnijenja", očeva, dominantnih faca u zgradi i slično, no znam da kad smo mi klinci igrali nogomet "iza zgrade" i zabili gol, onda se uzvikivalo, već prema afinitetima i trenutnim sjajem pojedinih igrača, zaista svašta: Djurovski, Mrkela, Pančev, Mance, Vokrri, Prekazi Šestić, Dule Savić, Cerin, Kranjčar, Mlinarić, Pižon, Tuce, Fegic, Šećerbegović, Bahtić, Paprica, Musemić, Slišković... ali kad se promašila čista šansa, onda se čulo samo "Iiiii Zlatko Vujoviiiić...."
Jedno ljeto sam bio u Zaostrogu u jednom odmaralištu, a pred njim bio automat sa sladoledom i vlasnik iz Prizrena... bio dobar sladoled, vanilija i jagoda, jeo sam po 6-7 dnevno i stukao sto hiljada (starih, naravno) za manje od 10 dana... ali ovaj vlasnik je bio isti, ali isti Vujović, mogao im je biti treći blizanac. Najsmješnije je to što kad smo mu mi govorili da je on isti Vujović, on bi nas začuđeno gledao i govorio da ne zna on tko je to. Poslije smo mu nosili poster reprezentacije Juge iz Sprinta ili SN Revije ili šta je već onda bilo i pokazivali mu braću Vujović, a on samo klimao glavom da ne zna on njih...
I am going to space, and when I come back I have to pick up poodle crap.