Glasnik nacionalnog izmirenja kojim je spašena Španjolska umro je u 98. godini

Veljača 1981, nebo nad Kastiljom, boeing 747, državne kompanije Iberia sprema se da sleti. Sukladno proceduri, kapetan zrakoplova posljednji put obraća se putnicima: “Za nekoliko minuta slećemo na madridski aerodrom ‘Barahas’. U međuvremenu skrećem vam pažnju da sa desne strane pogledate istorijsko mesto Parakueljos na Harami. U tom mestu, za vreme građanskog rata, streljano je sedam hiljada nevinih ljudi. Među njima bio je i moj otac. Čovek koji je odgovoran za taj pokolj putuje danas u našem avionu. Zove se Santjago Kariljo i sedi u 27. redu, na sedištu B.”

Ovo nije židovski galgenhumor, ni bosanski crni vic, prepjevani na španjolsku temu. Riječ je o istinitom događaju, o španjolskome javnom skandalu, opisanom u epizodi iz knjige “Čudo se dogodilo u Španiji”, koju je napisao Tanjugov dopisnik iz Madrida Borislav Lalić, a objavljena je 1979. u Sveučilišnoj nakladi Liber, pod ravnanjem Slavka Goldsteina i urednikovanjem Milana Mirića. Riječ je o briljantnom novinskom izvještaju, u kojem se na tristotinjak stranica velikoga formata, u trenucima kada jedna povijesna priča još nije bila ni dovršena, opisuje španjolska tranzicija iz frankizma (ili španjolske varijante klerikalnog fašizma) u demokraciju. Ova dragocjena knjiga nikada nije reizdana, premda se i dalje, bez obzira na autorov otvoreni pro-jugoslavenski i komunistički uklon, čita kao vrlo moderno i objektivno svjedočenje, prvorazredna novinarska proza kakva je danas na Zapadu vrlo moderna, ali kakvu hrvatska kultura, na žalost, više nije u stanju proizvesti, ako ni zbog čega drugog a ono stoga što u Hrvatskoj skoro da i ne postoje agencijski i novinski dopisnici iz inozemstva. “Čudo se dogodilo u Španiji” se, ponegdje, još i može naći u antikvarijatima, dok je u knjižnicama, uglavnom, nema, jer je početkom devedesetih, zbog autorova jezika i nacionalnosti, završila u kontejnerima za smeće.

No, vratimo se jednom avionskom letu iz 1978: putnik sa sjedala 27 B, tadašnji generalni sekretar Komunističke partije Španjolske i jedan od trojice utemeljitelja eurokomunizma (uz Enrica Berlinguera i Georgesa Marchaisa) i poslanik u Cortesu, španjolskome državnome parlamentu, Santiago Carrillo uspio je demantirati svoju odgovornost za pokolj tisuća zarobljenih falangističkih vojnika. Vjerojatni počinitelji pripadali su neidentificiranoj republikanskoj jedinici, vjerojatno anarhistima, koja je djelovala izvan vojne hijerarhije. No, malo je vjerojatno da se kapetan boeinga 747 zadovoljio Carrillovim demantijem, jer je grob njegova oca, kao i porodični grobovi milijuna Španjolaca, iz republikanskih i falangističkih redova, čekao na pravdu, koja nikada neće doći, i na osvetu, čija bi cijena, po svoj prilici, bila raspad i uništenje Španjolske.

Dvadesetoga studenog 1975. umro je generalisimus Francisco Franco y Bahamonde, diktator koji je zemljom vladao od 1938. U građanskome ratu pobijedio zahvaljujući pomoći Hitlerove Njemačke i Mussolinijeve Italije, nakon 1945. vladao je uz političku, financijsku i svaku drugu podršku Sjedinjenih Američkih Država. Uspostavio je specifičan način vladavine, u spoju korporativnog fašizma i primijenjenoga katoličkog morala, u nekoj vrsti višedesetljetne koalicije sa crkvenim vrhovima. Španjolska je u njegova doba bila neka vrsta kraljevine bez kralja, jer je Franco sebe proglasio za doživotnoga kraljevskog namjesnika. Ali imao je svijest o tome da je smrtan: za svoga nasljednika imenovao je mladoga burbonskog princa Juana Carlosa. Učinio je to usprkos tome što je prinčev otac, poznat kao don Juan (punim imenom Juan Carlos Teresa Silvestre Alfonso de Borbon y Battenberg) bio živ, s pravom na prijestol, ali njega Franco nikako nije htio, jer je don Juan bio blizak ljevici, prijatelj s mnogim republikancima, i nad njim ne bi mogao imati kontrolu.

Don Juan nije abdicirao u sinovljevu korist, i neće to učiniti dok god ne povjeruje u mogućnost demokratske tranzicije zemlje, ali je, u nastojanju da sačuva Krunu, ipak dopustio Francu da mu modelira, odgaja i obrazuje sina. Generalisimus je, kao i golema većina Španjolaca, uključujući i političare u emigraciji, bio uvjeren da je u tome uspio.

Nitko nije mogao znati što će se sa zemljom događati nakon tog 20. novembra, ali je najvjerojatniji scenarij predviđao početak nekoga novog građanskog rata, manje ili više krvavih sukoba, nakon kojih će uslijediti i neka nova diktatura. Osim što je politički podijeljena na profašističku desnicu i spektar lijevih, radikalno lijevih i desnih grupacija, pokreta i stranaka, Španjolska je, u času Francove smrti, višenacionalna, polietnička zemlja, u kojoj je svako iskazivanje nacionalne ili regionalne posebnosti krvavo gušeno i osporavano. Nakon što je skoro četiri desetljeća društvo provelo u dubokom zamrzivaču, a ni prethodno nije baštinilo demokratske i liberalne europske tradicije na način Francuske, Njemačke ili Italije, suočeno je s vjerojatno najkompleksnijom političkom operacijom u europskome dvadesetom stoljeću: prelaskom iz frankizma u demokraciju.

Jugoslavenska diplomacija – koju su tada vodili ljudi poput Josipa Vrhovca, Miloša Minića, Budimira Lončara – još je za diktatorova života tražila načine da se vrati u Španjolsku i da, čim to bude moguće, uspostavi diplomatske odnose. U početku, radilo se o zahvatima koji, na prvi pogled, s politikom nisu mogli imati veze: nakon Svjetskog prvenstva u Njemačkoj 1974, na iznenađenje cijele Europe, trener madridskoga Reala postaje dotadašnji selektor jugoslavenske reprezentacije Miljan Miljanić. U to vrijeme i državna novinska agencija Tanjug šalje svog dopisnika u Madrid, po kojem se, navodno, već vrzmaju i neformalni diplomatski izaslanici Beograda, špijuni, znatiželjnici sa zadatkom… Sve što se bude događalo u sljedećih nekoliko godina, mi ćemo pratiti iz prve ruke. Na stranicama Starta, Nina, Vjesnika i Politike, a kasnije i Danasa, izlazit će izvještaji, reportaže i intervjui sa svim važnim – pa i nevažnim – protagonistima španjolske tranzicije.

Naš čovjek u Madridu bio je, naravno, Santiago Carrillo. Osim što je bio generalni sekretar partije, radikalno distanciran od moskovskoga diktata, Carrillo je bio redovit gost Jugoslavije. Živio je u emigraciji u Parizu, ali je za to vrijeme dolazio u Beograd, a početkom sedamdesetih u Dubrovniku se oporavljao nakon neke operacije. Jugoslavenima je bio blizak i zato što se relativno rano, sredinom pedesetih, pokajnički odredio oko odnosa svoje partije prema rezoluciji Informbiroa, a nije krio ni svoje oduševljenje za jugoslavenski eksperiment sa socijalističkim samoupravljanjem. Osim toga, u vrijeme Francove smrti još su u punoj snazi bili republikanski dragovoljci iz vremena građanskoga rata, mnogi među njima bili su bliski vlasti, na visokim položajima u JNA, ili su pripadali kulturnim elitama Beograda, Zagreba, Sarajeva. Carrillo je neke od tih ljudi dobro poznavao, a nekima je bio i ratni komandant.

Međutim, ni Start, ni beogradski Nin, nisu u svojim napisima bili opterećeni tom činjenicom. Čak ni dopisnik Tanjuga u knjizi “Čudo se dogodilo u Španiji” nije opsjednut Carrillovom osobom, premda mu iskazuje svako – uostalom i danas zasluženo – poštovanje. Ali zasluge za čudo koje se dogodilo, a koje bi, makar zbog pouke, jednom vrijedilo opisati, za španjolski prelazak u demokraciju, Borislav Lalić, kao i europski kroničari i povjesničari, pripisuje, redom, postfrankističkom premijeru Adolfu Suarezu – nekadašnjoj mladoj diktatorovoj uzdanici, kralju Juanu Carlosu, socijalističkome vođi Felipeu Gonzalezu, dok je Carrillo četvrti u tom svijetlom nizu političara, državnika i španjolskih patriota, političkih, intelektualnih i moralnih formata kakve, na žalost, nismo imali ni 1980, nakon Titove smrti, a još manje 1991, nakon raspada Jugoslavije. Ta četvorica ljudi, trojica političara i kralj, u više su prilika vlastitu glavu spremno položili na panj, provodeći politiku za koju se činilo da nema većinsku podršku i koja je bila potpuno u suprotnosti sa stavovima, željama i ambicijama vojnoga vrha, koji je skoro jednoglasno bio uz stečevine diktature.

Ono za što su se sva četvorica zalagali, a pred čime su se, kao idejom, zatresli svi španjolski grobovi, jer je isključivalo mogućnost pravde za mrtve, bila je ideja španjolskoga nacionalnog pomirenja. Ali posve drukčija od one koju je uspostavio generalisimus Franco, kada je u Valle de los Caidos, u Dolini palih, izmiješao kosti tridesetak tisuća vojnika, falangista i republikanaca. Diktator je miješao kosti pod idealom korporativnoga i klerikalnog društva, nudeći tako republikancima neku vrstu zagrobne amnestije, sve pod zastavom falange. Tom se Francovom idejom izravno inspirirao utemeljitelj konclogora u Jasenovcu Vjekoslav Maks Luburić, kojim će se, opet, inspirirati Franjo Tuđman, čija će politika “hrvatske pomirbe” svoje krajnje ishodište naći upravo u Luburićevom Jasenovcu, gdje je vrhovnik kanio izmiješati, pozivajući se otvoreno na Valle de los Caidos, sve hrvatske ratne kosti, kaneći tako relativizirati i promijeniti ishod jugoslavenske i hrvatske antifašističke borbe. Tako bi i Luburić našao svoje mjestu u pantenonu hrvatskih nacionalnih junaka.

Ideju španjolskoga nacionalnog izmirenja, onakvu kakva je na kraju i provedena, formulirao je 1956, u Parizu, Santiago Carrillo. Tada su ga njegovi zaprepašteni drugovi htjeli izbaciti iz Partije, spasila ga je Dolores Ibarruri, legendarna La Pasionarija, koja je, bez obzira na usko obrazovanje, sovjetofiliju i tvrdu komunističku vjeru, imala neki čudan instinkt, pa bi redovito podržala Carrilla, čiji su stavovi bili po svemu suprotni njezinim načelima. Carrillova ideja nacionalnog izmirenja podrazumijevala je odustajanje od revolucionarne pravde i od svake osvete, podrazumijevala je konačno metaforično i stvarno sahranjivanje mrtvih, ali ne i odustajanje od ideja za koje su oni pali. Zamislio je da se cjelokupna politička borba, uključujući i sva ekstremna neslaganja, uklopi u format parlamentarne demokracije. Da se to učini bez ikakvih preduvjeta, bez ičijega pokoravanja, bez nastojanja da se popravi bilo šta što se dogodilo u prošlosti… Svi imaju svoje mrtve, ali bi usprkos tome morali da nastave živjeti među živima. “Mi danas moramo razgovarati, jer moramo zajedno živeti na ovom komadu bikovske kože što se zove Španija. Inače, potonućemo zajedno sa njom. Svi mi za sobom imamo svoju istoriju i svoju prošlost. Poneko od nas i više od toga – legendu koja od nekog čini simpatičan mit, a od nekog monstruma, zavisno od volje onog koji je stvara…” Tako je, u listopadu 1977, govorio Carrillo, gostujući u klubu “Dvadeset prvo stoljeće”, u falangističkom intelektualnom uporištu, obraćajući se onima koji mu nikada i ni u čemu nisu bili istomišljenici.

Danas će se neupućena čeljad po rubrikama gombanja i športa silno čuditi zašto španjolski nogometaši ne otvaraju usta dok im svira himna. Posrnut će niza stube od nevjerice, kad čuju da Španjolci ne pjevaju, jer im je himna bez riječi. I baš ništa im neće biti jasno, pogotovu ako su Hrvati, Bošnjaci ili Srbi, kada im kažu da je i to cijena nacionalnog izmirenja. Iz balkanske i postjugoslavenske perspektive čini se kako su u španjolskome nacionalnom pomirenju, koji je bio preduvjet za demokraciju, svi bili poraženi. Republikanci, jer nisu porazili fašiste, a fašisti jer im je uskraćeno pravo da se smatraju pobjednicima. Ali to je bio jedini način za spas mira i za spas Španjolske.

Za takvo što, političari su trebali postati heroji. Premijer Adolfo Suarez trebao se odvažiti da, bez obzira na otvorenu prijetnju generala da će reagirati vojnim pučem, 9. travnja 1977. legalizira Komunističku partiju Španjolske. I ne samo da je državni udar tada osujećen, nego zbog tog nečuvenog postupka Suarez nije izgubio podršku svojih konzervativnih katoličkih birača. Postoje trenuci kada puk od političara očekuje samo hrabrost i ljudsku čvrstinu. Ali ista takva hrabrost bila je potrebna Felipeu Gonzalezu i Carrillu da ulaze u pregovore sa Suarezom i da se, pred očima svojih republikanskih pristaša, javno podčine kralju Juanu Carlosu. U zemlji u kojoj su politička ubojstva oduvijek smatrana legitimnim načinom da se dođe do neke više istine i pravde, Gonzalez i Carrillo mogli su očekivati “metak u čelo” (da se poslužimo jezikom Vladimira Gredelja) i slijeva i zdesna, od svojih pristaša i od falangista.

Posljednja epizoda španjolske demokratske tranzicije odvijat će se 23. veljače 1981, kada na zasjedanje parlamenta upadne pukovnik Antonio Tejero Molina, s naoružanom skupinom od dvjestotinjak gardista, i naredi prisutnima da legnu na pod, ispod klupa. Bit će to posljednji pokušaj vojnoga udara, ali i dan u kojem će se, na simboličan način, prelomiti povijest suvremene Španjolske. O onom što će se događati u sljedeća dvadeset dva sata raspisat će se sve svjetske novine, a mi Tejera Molinu, u svečanoj gardijskoj uniformi, s nekakvom pomalo smiješnom oficirskom kapom – kao da je vremeplovom stigao s početka devetnaestog stoljeća ili je sišao među parlamentarce ravno s platna Francisca Goye – pamtimo s fotografija uz reportažu objavljenu u zagrebačkom Startu.

Naredbu Tejera Moline poslušali su skoro svi zastupnici u Cortesu. Ostali su sjediti general obrane Manuel Gutierrez Mellado, premijer Suarez i zastupnik Santiago Carrillo, koji je iskoristio izvanredne okolnosti da bi posve mirno zapalio cigaretu. Taj je trenutak ušao u španjolsku i europsku povijest, slikovit i u nekom višem smislu tačan. Dobro se znalo što je kome dopušteno: ministru obrane i premijeru ne priliči da se valjaju po podu, a Carrillo je svoju mjeru odredio sam.

Noć 23. na 24. veljače general Gutierrez Mellado i Santiago Carrillo proveli su zajedno zaključani, a da nisu mogli znati što se vani zbiva, tko sve sudjeluje u vojnom udaru i je li uspjelo preuzimanje vlasti. Ako jest, gotovo je s obojicom. Ali i ako nije, glava im nije nije sigurna. Šutjeli su, nisu imali volje za razgovorom, politički protivnici, ljudi suprotnih svjetonazora, koji su jedan protiv drugoga ratovali i nisu se odricali ideala u ime kojih su ratovali. No, zajednički im je bio razlog zbog kojega nisu poslušali Tejera Molinu. Gutierrez Mellado mu je naredio da odstupi, Carrillo je zapalio cigaretu, i to je sve što su njih dvojica mogli učiniti. Na kraju, malo koji će Španjolac moći da kaže kako je za Španjolsku učinio više.

O neuspjelom vojnom udaru, o 23F, kako je ovaj događaj upisan u španjolsku kulturnu i političku memoriju, izvanredno uzbudljivu dokumentarnu knjigu napisao je jedan od zanimljivijih europskih pisaca današnjice Javier Cercas (1962.). Naslov knjige je “Anatomia de un instante” ili “Anatomija trenutka”, a još uvijek nije ugasla nada da bi jednom mogla biti objavljena i u Hrvatskoj, pošto je Cercasov izdavač ovdje zaprešićka Fraktura, u čijem izdanju smo mogli čitati dva njegova sjajna romana: “Salaminske vojnike” i “Brzinu svjetlosti”. Dvadeset trećega veljače, s propašću posljednjega vojnog udara, nastala je demokratska Španjolska. Sve dalje je išlo po nekom uobičajenom redu i u skladu s ritmom parlamentarnih demokracija u zapadnoj Europi. Mirna pobjeda nad fašizmom značila je, u velikoj mjeri, pobjedu svakoga pojedinog Španjolca nad samim sobom, svojom obiteljskom nesrećom i stradanjem, ali i nad svojim idealima.

Danas je Španjolska najkatoličkija zemlja u Europi, ali i najateističkija, istodobno. Nigdje homoseksualci nemaju takva prava kao u Španjolskoj i nigdje ne postoje takva nogometna rivalstva kao u Španjolskoj. Ali između navijača nikada nema policijskog kordona. Ne treba ga biti, jer su u proteklih tridesetak godina ljudi naučili živjeti sa svojim različitostima. Kada su ljetos postali prvaci Europe u nogometu, u jednom smo trenutku mogli vidjeti pehar pobjednika umotan u katalonsku zastavu. I nitko se nije bunio. Kolika god i kakva god bila nezaposlenost, ekonomska kriza i recesija, koliko god i Španjolska bila žrtvom “zvjerskoga kapitalizma”, to je zemlja koja se nama, iz naših tužnih balkanskih daljina, učini dostojnom – žrtve za domovinu.

Santiago Carrillo u međuvremenu je prestao biti generalni sekretar Komunističke partije Španjolske, potom je izbačen iz svoje partije, pa je osnovao novu. Juan Carlos, vladar čije je kraljevanje prihvatio protiv vlastitih republikanskih uvjerenja, 2012. je i dalje kralj, dobroga zdravlja, i viđamo ga po svečanim tribinama za važnih utakmica. Adolfo Suarez, veliki postfrankistički premijer, najzaslužniji za pobjedu demokracije, u osamdesetoj je godini, ali opustošen alzheimerovom bolešću, tako da se ne sjeća da je ikada bio premijer. Felipe Gonzalez, socijalist, je u sedamdesetoj, dobro se drži, ali više nije u političkim vrhovima.

Santiago Jose Carrillo Solares umro je 18. rujna u Madridu, u devedeset osmoj godini života. Iz politike se povukao 1991, kada se vratio svome temeljnom zvanju. Objavljivao je komentare na radiju i pisao novinske članke, i bio je vrlo strastven u pisanju i obrazlaganju svojih stavova. Carrillo je bio novinar, i tim poslom se bavio pune osamdeset dvije godine.