NYC je napisao/la:
Juče sam imao jedan poprilično nadrealan telefonski razgovor. Sa druge strane žice je bio moj stari pajtaš, čovek kojeg poznajem 30 godina i sa kojim sam proveo gomilu nezaboravnih dana, večeri, noći... neko ko je na mene uticao kao prvi istinski "guru".
Pre 12 dana mi je javljeno da on umire...
Vidi cijeli citat
Jebali nas Baumgartneri i Kittingeri, ovo o čemu Profa piše je najveći mogući skok koji čovjek može, a pir tom mora napraviti.
Rub svemira? Smijurija prema stajanju (lebdenju) na rubu smrti. Ljudi pred tom granicom navlače svakojaka zaštitna odijela, skafandere, uvlače se u kapsule... ali sve samo na temelju nagađanja, slutnji, (prazno)vjerovanja, želja...
Ovo naše doba meni se čini da je čitavo zabavljeno i zauzeto oko toga da se zaboravi na taj trenutak i taj skok koji svakog od nas čeka.
Evo, i ovdje bismo nekako najradije ne pričali o tome.
Trilence dragi, ako nije preintimno, je li tvoj prijatelj u tom očekivanju bliske smrti promijenio išta od svojih uvjerenja, da li ima potrebu tebe nešto novo naučiti? Može li se čovjek uopće pripremiti za taj trenutak?
Jeste li spominjali onog neurokirurga koji se probudio iz kome i sada priča kako je tamo i baja o krilatim plavookim i plavokosim ženama? (Gazda, nahvatat ćemo se leptira izgleda u sljedećem životu!)
Clint Eastwood: They go on and on with all this bullshit about “sanctity”—don’t give me that sanctity crap! Just give everybody the chance to have the life they want.