Ken, Barbie i Dioklecijan
Piše: Boris Dežulović
„U
životu postoje trenuci za nove početke, ja sam zaključio da je ovo taj
trenutak. Ja sam svoju dionicu odradio, odlazim zadovoljan jer su
strateški ciljevi ove zemlje ostvareni“, rekao je najmoćniji Splićanin
dok ga je cijela nacija gledala bez daha. „Politika nije služenje sebi,
nego narodu. Moj posao je obavljen, moje političko djelovanje je
završeno. Primi na sebe, Jupiteru, ono što si mi posudio!“
Tako
je, skidajući grimizni carski plašt, slavni rimski imperator Gaj
Valerije Aurelije Dioklecijan prije hiljadu i sedamstotinjak godina, 1.
svibnja 305. godine, pred postrojenim legijama u Nikomediji podnio
ostavku na sve državne funkcije i povukao se iz politike.
„Strateški
ciljevi ove zemlje su ostvareni, moj posao je obavljen“, rekao je
Dioklecijan, koji je okončao pedesetogodišnje razdoblje kaosa i
anarhije, podijelio imperij na četiri prefekture, pobijedio perzijsku
vojsku, uveo brojne političke i ekonomske reforme, te sagradio mrežu
suvremenih cesta nazvanih Strata Diocletiana. Nakon iznenadne ostavke
kojom je šokirao Europu, imperator se povukao u svoju luksuznu
vikendicu kraj Salone – veličanstvenu palaču iz koje će izrasti Split –
i tamo u penziji sadio kupus, a rimska javnost još će dugo nagađati
zbog čega je zapravo Dioklecijan otišao.
Spominjala se tako
njegova bolest – navodno ga je mučila teška reuma – ali i brojni
politički i ekonomski problemi: imperij je bio pred ekonomskim
kolapsom, rimska birokracija i carske konstitucije gušile su slobodno
poduzetništvo, bogati trgovci bunili su se zbog Edikta o cijenama iz
301., koji je uzrokovao krizu u istočnom dijelu imperija, siromašni
slojevi bunili su se zbog poreza, koji je zbog devalvacije naplaćivan u
naturi, vojska je sve više opterećivala budžet, na granicama su stalno
vrebali Goti, Sarmati, Saksonci, Alemani, Franci i Perzijanci, na
unutrašnjem planu o glavi mu je radila stranačka opozicija predvođena
cezarom Galerijem, a uza sve to Carstvom se širila nova pošast –
kršćanstvo.
* * *
- Ljudi, ne budite naivni – odmahnuo je
rukom ugledni nikomedijski profesor i politički komentator Lucije
Cecilije Firmijan Laktancije. - Ne ide Sanader tek tako, šta vam je!
- Koji sad Sanader?! – zbunio se ugledni politički analitičar Arnobije.
-
Zar sam rekao Sanader? Htio sam reći Dioklecijan, naravno – ispravio se
Laktancije. – Zar ne vidite da Carstvo na rubu propasti Dioklecijan
prepušta kojekakvim hohštaplerima, da stvar privedu kraju, nakon čega
će se već sljedeće godine na predsjedničkim izborima pojaviti kao
spasitelj!
- Kakvi izbori, o mudri Laktancije? – na to će Arnobije.
-
Zar sam rekao izbori? Ne znam šta mi je – opet se ispravio Laktancije.
– Htjedoh reći, samo gledajte kako će ga sljedeće godine na sastanku
augusta u Carnuntumu i Šeks, i Hebrang, i Kosorica, i Milinović moliti
da se vrati!
- Kakvi Šeks i Hebrang, što pričaš, o slavni Laktancije, šta ti je?
- Ja se ispričavam, htjedoh reći Galerije, Konstantin, Licinije i Maksimin!
* * *
Iako
će zbog svega među rimskim pukom prevladati mišljenje da je Dioklecijan
kukavički napustio brod koji tone, historiografija će ga zapamtiti kao
mudrog vladara koji je reformirao veliki imperij i potom na vrhuncu
slave napustio prijestolje. Zato će ga hiljadu sedamsto godina kasnije,
vraćajući svoj grimizni plašt, spomenuti drugi jedan Splićanin, Ivo
Sanader, izjavljujući da državne i stranačke funkcije napušta kao
njegov davni i slavni sugrađanin Dioklecijan, veliki reformator koji je
prvi u povijesti dobrovoljno abdicirao.
Hoće li prije hrvatsko
pravosuđe dokazati da je do palače u Kozarčevoj 21 na zagrebačkom
Pantovčaku imperator Sanader došao zloupotrebom položaja, pravnim
mućkama i političkim pritiscima, ili će znanstvenici prije dokazati da
je moderni Zagreb nastao oko Sanaderove palače u Kozarčevoj, mi – kao
ni Dioklecijanovi suvremenici - za života nećemo saznati. Ono što za
života znamo jest da je, poput Dioklecijana, koji je za sebe zadržao
titulu augusta i do kraja života bio vrlo utjecajan u borbama među
nasljednicima njegove tetrarhije, i Sanader zadržao titulu počasnog
predsjednika HDZ-a. I da je, poput Dioklecijana, koji je vlast
prepustio sitnim ribama, Sanader premijersku funkciju prepustio –
Jadranki Kosor.
I eto nas iz antičkog Rima na semantičkom
Balkanu, kao u ono vrijeme kaosa, anarhije i raspada Carstva, koje je
polako ali nezaustavljivo počelo kliziti u vražju mater onog trenutka
kad su se – kako je zabilježila historija – na prijestoljima stali
izmjenjivati carevi porijeklom s Balkanskog poluotoka. Eto tako na
balkanskim prijestoljima potpuno nevažna lica, patuljci s historijske
margine, marionete u rukama političkih mafija: na istoku Mirko
Cvetković, a na zapadu Jadranka Kosor.
* * *
Vjerojatno u
cijeloj povijesti zemlje Srbije nije bilo bezveznijeg i nevažnijeg
premijera od Mirka Cvetkovića: ni o čemu on ništa ne odlučuje, ni o
čemu ništa ne misli, niti on ikome išta govori, niti ga itko išta pita.
Trese se Srbija kad se oglase ministri Jeremić i Dačić, novinari na
iglama čekaju što će reći Đelić ili Dinkić, pažljivo se sluša i tumači
sve što kažu Šutanovac ili Mrkonjić, dok nesretnom premijeru Cvetkoviću
na konferencije za novinare šalju početnike iz gradske rubrike. Sve da
sad, poput kolege Sanadera, objavi da podnosi neopozivu ostavku, ta bi
vijest izašla u rubrici „Zanimljivosti“: da nema premijera, Srbija bi
primijetila tek na svečanom otvaranju 8. Smotre Saveza izviđača Srbije
2011. godine.
Dolaskom Jadranke Kosor na čelo vlade, i Hrvatska je
dobila svog Mirka Cvetkovića. Onako bezvezni, bezlični i beskrvni,
oboje njegovanog bijelog pogleda i njegovane bijele kose, bogami i
izgledaju kao brat i sestra. Uspostavljena je tako ravnoteža u regiji:
nasmiješeni Jadranko i Mirka, pardon Mirko i Jadranka, slikat će se s
vremena na vrijeme za novine i televiziju, a odluke će iza zatvorenih
vrata separea donositi ozbiljni igrači, augusti i cezari, krupne
zvjerke i kumovi političkih mafija. Za to vrijeme nižerangirani
prefekti Jadranko i Mirka, pardon Mirko i Jadranka, klimat će svojim
sijedim glavama kao ostarjeli Ken i Barbie, i negdje u nekom Brozovom
ili Karađorđevićevom ljetnikovcu rješavati sudbinska pitanja regije.
* * *
-
Dakle, meni osobno, ja osobno, Hrvatska će, što se Hrvatske tiče,
mislim... – govorit će ozbiljna lica premijerka Kosor. – O čemu smo
uopće razgovarali?
- O hrvatskom priznanju nezavisnosti Kosova – odgovorit će premijer Cvetković s neizrecivom dosadom u glasu.
-
Da, kao što rekoh, meni osobno to je najveće priznanje u životu, moram
vam priznati – zacvrkutat će hrvatska premijerka. – Draže od svih
međunarodnih priznanja, čak i od priznanja iz Bruxellesa.
- Da, ali vama mora biti jasno da je to za nas dosta, hm, bolna tema.
-
Ne budite smiješni, Mirko. O raku grlića maternice treba govoriti, to
ne smije biti tabu tema. Tim više mi je priznanje koje sam za kampanju
prevencije raka maternice ove godine dobila u Bruxellesu, najdraže
međunarodno priznanje. Ali ovo...
- Ne razumem, rak grlića materice?
-
Da. Ali ovo, ovaj premijerski mandat, meni je ipak najvažnije
priznanje. Svi su govorili, Jadranka je marioneta, Kosor ovo, Kosor
ono. Zato, eto, mandat predsjednice vlade doživljavam kao priznanje
nezavisnosti.
- Ne razumem sad, čiji mandat, Hašima Tačija?
- Ne, nego svoj. Hoću reći da sam ja, Jadranka Kosor, nezavisna!
- Kosovo nezavisno? Nikad.
- Što time želite reći? A vi ste kao nezavisni?
- Nije lepo da se rugate starijem čoveku.
- Ja se ispričavam.
- Hmda.
- ...
- Dobro, šta ćemo sad?
- Nemam pojma. Koliko je sati?
- Pola šest.
- Tek?! Uf. Još pola sata!
- Hmda.
- ...
- Inače, mnogo vam je lepa tašna. Gde ste je uzeli, moja Zorica mnogo voli tako, srebrnkaste tašne?
* * *
Pola
sata kasnije, izaći će Jadranka Kosor i Mirko Cvetković pred okupljenog
novinara i izjaviti kako su razgovori bili konstruktivni i plodosnosni,
iako ni Hrvatska ni Srbija nisu promijenili svoja stajališta o
nezavisnosti Kosova, ali ne treba očekivati spektakularne rezultate,
ovo je tek prvi susret Kena i Barbie, pardon Jadranka i Mirke, pardon
Mirka i Jadranke, bla-bla, truć-truć.
Primijetit ćete sljedećih
mjeseci kako se Jadranka Kosor nakon novinarskih pitanja smijulji i
nakašljava, čekajući da iz malih bubica čuje što joj na jedno uho
šapuće Sanader, a na drugo Hebrang i Šeks. Onako kako se već godinu
dana smijulji i iskašljava Mirko Cvetković.
- To su
budalaštine... naš odnos... nema nikakve veze sa seksom – reći će tako
hrvatska premijerka na pitanje okupljenog novinara o odnosima s Ivom
Sanaderom i ulozi Vladimira Šeksa, sve nespretno namještajući bubu u
uhu, pa se sramežljivo crveneći. – Pardon, sa Šeksom, hihi.
Vjerojatno
u cijeloj povijesti zemlje Hrvatske neće biti bezveznijeg i nevažnijeg
premijera od Jadranke Kosor: ni o čemu ona ništa neće odlučivati, ni o
čemu ništa neće misliti, niti će ona ikome išta govoriti, niti će je
itko išta pitati. Trest će se Hrvatska kad se oglasi počasni
predsjednik HDZ-a Ivo Sanader, novinari će na iglama čekati što će reći
Šeks ili Hebrang, pažljivo će se slušati i tumačiti sve što kaže Stipe
Mesić, dok će nesretnoj premijerki Jadranki Kosor na konferencije za
novinare slati početnike iz gradske rubrike. Sve kad bi, poput Ive
Sanadera, objavila da podnosi neopozivu ostavku, ta bi vijest izašla
eventualno u Gloriji, u pismima čitateljki: da nema premijera, Hrvatska
bi primijetila tek kad bi Vlada trebala donijeti odluku o golemim
subvencijama države za proizvođače kupusa.
- Čudno, ovdje piše
da bi odluku o subvencijama za proizvođače kupusa trebao potpisati
predsjednik Vlade – primijetit će saborski činovnik.
- Ne budite smiješni, Vlada nema predsjednika – nasmijat će se ministar Šuker. – Otkad to postoji predsjednik Vlade?
Svi za stolom od srca će se nasmijati, sve dok se odnekud stidljivo ne oglasi ministar uprave Davorin Mlakar.
- Sad kad je spomenuo, meni je to odnekud strašno poznato. Predsjednik Vlade, predsjednik Vlade... kao da sam već negdje čuo.
- Budalaština, prvi put čujem.
-
Stanite, ljudi, Davorin je u pravu, sad se i meni čini da je... bila je
neka žena, sjećate se? – upast će netko iz saborskih klupa. – Nešto na
J... kao Jovanka, ali nije Jovanka.
- Točno! – sjetit će se sad i Božidar Pankretić. – Ako sam ja potpredsjednik Vlade, sigurno negdje postoji i predsjednik!
- Gluposti, nikad nisam čuo za tako nešto!... Predsjednik Vlade?!?
- Tako je, da predsjednik vlade nečemu služi, imale bi ga i Sjedinjene Države.
- I Srbija!
- Dobro, ljudi, što ćemo onda sa ovim subvencijama za kupus?
* * *
Ugledni
nikomedijski profesor i politički analitičar Lucije Cecilije Firmijan
Laktancije bio je, naravno, u pravu. Sljedeće godine sastali su se u
Carnuntumu hrvatski augusti i cezari da mole Dioklecijanadera da se
vrati. Legenda kaže da im je bivši premijer Rimskog carstva ovako
odgovorio: "Kad biste mogli vidjeti kupus što sam ga u Saloni svojim
rukama uzgojio, ne bi vam palo na pamet da to od mene tražite“.
