Godina je prošla. A veliki govori, velike misli, i još veći oproštaji od velikih ljudi čuvaju se upravo za velike obljetnice, da ne bi poremetili svemirsku ravnotežu u kojoj i mrtvi moraju znati šutjeti. Kako pisati u svibnju o nekome tko je umro u prosincu, čak i 20 godina poslije? Ljudi bi nervozno grizli usne, zvali točno vrijeme, spuštali obrve i mrštili se u nevjerici, pipali se jesu li živi. "Otkud? Zašto? Nije valjda ustao iz sanduka? Nekog reda mora biti. Zna se kada se piše o mrtvima. Na obljetnice. I točka. Ni dan ranije ni kasnije."

Godina je prošla. Svemirska ravnoteža klimnula je glavom, dala svoj pristanak i namignula svijetu, ali nitko nije pisao o Mati. Sjetio sam ga se u lipnju, ali bilo je prerano. Sjetio sam ga se i jučer, ali... nisam pisao. Mate Parlov postao je agencijska vijest. Fusnota. Na vlastitu obljetnicu. Prvu. Proletio sam kroz hrvatske listove i medije i jedva ga pronašao na podstranici kako zamišljeno zuri u strop, s dva hladna, lako zaboravljiva odlomka u naručju.

Mate je nestao iz ringa, iz neuglednog pulskog kafića, a sada i s papira. No, što to uopće znači europskom, svjetskom, olimpijskom prvaku? Što ga svijet polako zaboravlja i slaže nove listove povijesti preko hladnog, nadgrobnog kamena. Da ga dira, pogodio bi taj isti svijet ljevicom u bradu i zavrtio ga u suprotnom smjeru do Jupitera i natrag. Da ga nikada ne zaborave. Ali Mate se nije hranio slavom. Uostalom, što ja znam?

Nikada nisam volio Matu. Tj. njegove udarce, protivnike na konopcima, olimpijske pobjede. Bar ne onako kako sam trebao. Nisam se niti rodio, a on je već ostao bez garda i spustio zauvijek profesionalne ruke. Možda se zato nisam niti veselio njegovim nokautima i medaljama. Bar ne onako kako sam trebao. Znao sam da je olimpijski pobjednik i to je sve što sam mu dopustio da mi kaže. Poneki direkt na Dnevniku u sjećanje na titule ili crno-bijela slika u novinama, bili su mi jedini susreti s njim. Prekratko za nokaut.

I tek kada sam ga vidio za šankom neuglednog pulskog kafića na televiziji, niti godinu dana prije smrti, istinski sam zavolio Matu. Kao čovjeka. A zatim i kao boksača. Olimpijski prvak citirao je poeziju - i uživao. Čovjek koji je slagao ljudima zube i bacao ih po podovima, s jednakim je žarom vrtio Ujevića iz glave, točio "kratke" i živio uspomene. Najveći hrvatski sportaš svih vremena pobijedio je svijet. Tu, u svom neuglednom, pulskom kafiću. S čašom i knjigom u ruci, zaslužio je ovacije, medalju, naslov. Moj naklon, pjesniče.