|
Kad bi se dogodila nuklearna kataklizma, a ti u vozu koji klopara prema istoku, gledaš kako crvenilo jede nebo i osjećaš da je ovom Svijetu ostalo još pola sata, da te neko dijete, koje ne zna šta se događa, pita kako se zoveš, ti bi rekao: Aržan Žarmuhamedov. Od svih imena koja znaš i za koja si čuo u ovih trideset pet godina gledajući utakmice, to ti se ime čini najljepšim, najozbiljnijim i najudaljenijim od tvoga životnog iskustva. Ako u južnim sovjetskim republikama cvate nar, mirišu karanfilići i cimet, a svaki muškarac ima sijedu bradu i svileni plašt, ako je tako kako ti zamišljaš, tada bi u kijametski dan bilo dobro putovati tamo i predstavljati se kao Aržan Žarmuhamedov.
Tako se zvao sovjetski košarkaš koji je igrao na Olimpijadama 1972. i 1976., iz ekipe koja je u jednoj suludoj završnici pobijedila Amerikance, da bi četiri godine kasnije, u jednom kasnonoćnom televizijskom prenosu, još bruji iz Montreala promukli telefonski glas Dragana Nikitovića, izgubila u polufinalu od Jugoslavije. U tim epizodama trijumfa i propasti Aržan Žarmuhamedov igrao je jednu od manje važnih uloga, ali je njegovo ime u dječijem dobu slobodnog imenovanja, kada imena nisu znakovi nacije, vjere i porijekla, nego čiste estetske činjenice, postalo važnijim od običnih imena Aleksandra i Sergeja Bjelova, ljudi koji nisu bili ni braća, ni rođaci i zvali su se obično, onako kako se zovu Rusi, sa samo jednim čudom u prezimenu. Zbog nečega si mislio da Rusi govore ekavski i neobičnim si smatrao to što se prezivaju Bjelov, a ne Belov.
Te noći u Montrealu, dok te je ime Aržana Žarmuhamedova držalo budnim, ostatak Jugoslavije najviše se plašio Vladimira Tkačenka. Brkati, dva i dvadeset visok div izgledao je kao da ga je skinulo s naivnih ilustracija za Tarasa Buljbu. Bio je užasno ružan, s donjom vilicom koja je izgledala kao da mu je Bog greškom ugradio dio bagera, i trčao je polako i nesigurno, valjda u strahu da se pod njim ne provali parket. Danima se raspravljalo što će učiniti Mirko Novosel i kojeg će centra žrtvovati u pokušaju da zaustavi to čudovište sovjetske industrije ljudi. Hoće li to biti Rajko Žižić, rano iždžikljali beogradski balavac, koji je narastao do dva i deset i bio je pristojno debeo, pravi teški centar, kakve su voljeli tih godina, ali još uvijek nije naučio igrati košarku? Ili će žrtvovan biti sam Krešo Ćosić, prvi centar reprezentacije, najbolji kojeg Jugoslavija pamti, i prvi europski košarkaš koji je shvatio da visina ne mora biti hendikep i da centri mogu igrati jednako pokretno i pametno kao krila i bekovi? Ili će Novosel pokušati nemoguće i Tkačenku u ralje poslati Željka Jerkova, fragilnog Spliću, visokog samo dva i osam, koji je sve svoje fizičke nedostatke nadomještao genijalnim postavljanjem u reketu i tačnim predviđanjem gdje bi se lopta mogla odbiti od table ili obruča? Ta mogućnost svima se činila suludom, jer je Tkačenko bio toliko jači od Jerkova da ga je mogao dahom zalijepiti za konstrukciju koša, pogledom ga prebaciti preko onih reklama u publiku i laganim dodirom, koji neće suditi nijedan sudac ovoga svijeta, poslati među invalide, ali Novosel je učinio upravo to: postavio je Željka Jerkova da smeta Tkačenku.
Na kraju se pokazalo da je to jedan od najgenijalnijih poteza u trenerskoj karijeri Mirka Novosela. Jerkov je letio oko ogromnog Rusa, a ovaj se ponašao kao medvjed u kavezu. Lopta mu je migoljila između prstiju, saplitao se o svoja stopala i više je smetao svojim nego našim. Kada smo pobijedili i kada su naši košarkaši jedni drugima potrčali u zagrljaj, jer se dogodilo nešto što zapravo i nisu očekivali, Nikitović je zavapio po biblijski o Davidu i Golijatu. Bila je to naša omiljena sportsko-religijska formula, u kojoj je naš čovjek uvijek bio David, a njihov je redovno bio Golijat. Baš nikad se ta metafora nije koristila u obrnutom smislu, premda su naši tako često, u svim sportovima, gubili od slabijih i nemoćnijih. Mrsko ime Golijat uvijek je bilo ime stranca.
Isključio si televizor, svi su već spavali, u krošnjama su cvrkutale prve jutarnje ptice, premda je dan još bio daleko, a ti si, kao da brojiš ovce, ponavljao: Aržan Žarmuhamedov, Aržan Žarmuhamedov, Aržan Žarmuhamedov... Koliko ti je trebalo da zaspiš, šta si sanjao i na koji ti se način to lijepo ime rascvalo u snovima, to nitko ne zna i nitko neće znati.
|
