nije tu čak "strah od Boga" toliko bitan, koliko strah
od sredine u kojoj živiš i čijim pisanim i nepisanim pravilima moraš da se povinuješ. Što je sredina zaostalija (čitaj: nepismena, zadrta, ekstremna) to je i njen pritisak na svakog pojedinca u njoj veći. Kako ćeš da izadješ "na oči" svojim susedima u selu ako te je sopstveni sin
osramotio??? Tu znači moraš da biraš izmedju sopstvenog sina i sredine. Većina izabere sredinu jer u njoj nalaze utočište i (naravno, lažnu) sigurnost. Dakle, u tom scenariju, otac se identifikuje sa sredinom, odn. potpuno preuzima njen mentalni sklop i na kraju čini ono što iz te perspektive izgleda "normalno".
Ne treba zaboraviti da su to po pravilu vrlo patrijarhalne sredine u kojima otac mora da izigrava, tj. glumi, strogog i beskompromisnog vodju, glavu kuće. Tu nema nikakve nežnosti, ili, "ne daj Bože", ispoljavanja ljubavi prema svojoj deci. Naprotiv.