eh kakvu ste temu načeli...plakalo se i kod mene u bizarnim situacijama,recimo u 'Saving Private Ryan' kad ostarjeli 'Matt Damon' dovede obitelj na grob Toma Hanksa,padne na koljena i pita
'Did I earn it??'...ili kad Kate Winslet na pramcu Titanica kaže Di Capriu 'I trust you'...ili se nekad čak i ridalo-recimo na kraju 'Društva mrtvih pjesnika' (što bi rekla Morči-filma koji je dobio ime po ovoj kavani) kad se ekipa popne na stolove i kaže dr.Keatingu
'Oh captain my captain...'
,zatim,ridalo se i na kraju 'Praznika u Rimu' kad je Gregory Peck dao Audrey Hepburn kovertu s fotografijama...i za kraj u ovom potpunom razotkrivanju-ima jedan film koji sam posve iracionalno proplakao od početka do kraja-'Finding Neverland' o kojem Johnny Depp tumači lik JM Barriea,tvorca Petra Pana
hebemumiša,uvijek sam bio patetičan

a od sporta,naravno da sam plakao 9.7.2001.,zatim kad je Jarni dao gol Nijemčadi u Lyonu,...a plakao sam i 1.5.1994.,i kad je poginuo Dražen,i kad je umro Ćoso,i kad je poginuo Rok
ps-zanimljivo,kao dijete plakao sam i kad je umrla Gordana Bonetti
pss-a plakao sam i još uvijek mi se plače svaki put kad čujem onaj intro od 'Zbog jedne divne crne žene' Kiće Slabinca
[uredio bojangles - 03. veljače 2009. u 23:44]
Because of a few songs wherein I spoke of their mystery-women have been exceptionally kind to my old age