Ne znam, najteže je naći pravu mjeru u svemu. Od najbanalnijih stvari tipa, pa ne moram pojesti baš cijelu čokoladu, pa do ovih nekih egzistencijalnih pitanja. Ako si do kraja zadovoljan, što će te pokrenuti da poželiš, otkriješ, naučiš nešto novo? Ako se uvučeš u neki posao, obično ni ne znaš što će sve to donjeti sa sobom. Jedno vuče drugo, i odjednom otkriješ da za ništa drugo ne ostane vremena. Ali po meni je normalno da ne možeš uvijek upješno balansirati između želim i moram, jednostavno sve nekako dolazi u valovima i plivamo najbolje što možemo, a dok smo mi i naši bližnji zdravi, bez obzira što to zvuči otrcano, u principu je sve dobro.