Godina bez Ferala
Zar je stvarno prošla godina? Stvarno jest.
Pedeset i dvije sedmice otkako je redakcija sa splitskih Bačvica -
kojoj su mnogi svašta prigovarali, a prijatelji koji su je rado
posjećivali što nije bila klimatizirana - objavila svoj posljednji
broj: na naslovnici pretužni Charlie Chaplin, ispod njega odjavni
naslov Put pod noge... U toku je bilo svjetsko
prvenstvo u nogometu, i zadnja stranica novine, ona na kojoj odavno
nije bilo reklama uobičajenih za taj prostor, popunjena je
vrištećim naslovom, lišenim svake malodušnosti:
Hrvatska ide dalje, Feral ispao! Tako je
u historiju ispraćen Feral Tribune, "tjednik hrvatskih
anarhista, protestanata i heretika". Godišnjice su neumoljive,
naročito na ovim prostorima - stoga nije moguće izbjeći žal za vremenima
u kojima je neprikosnovena novinarska svjetiljka iz Splita sjala, i
dalje ulijevajući nadu da u ovom poludjelom balkanskom grotlu
ima života prije smrti. Oni koju su taj život živjeli,
znaju šta je značio Feral Tribune i znaju zašto im
još uvijek navru suze u oči na pomisao da ga više nema.
Feral je prestao izlaziti baš u vrijeme dok
je nobelovka Rita Levi Montalcini u Rimu uručivala međunarodnu nagradu Zlatna golubica za
mir (Colombe d'Oro per la Pace) odgovornom
uredniku Ferala Viktoru Ivančiću za izvanredna
novinarska dostignuća. Feral Tribune, najbolji i
najnagrađivaniji hrvatski tjednik, te najbolje novine u južnih
Slavena, prestao je s izlaženjem nakon 23 godine. Okupljao
je najbolja i najoštrija novinarska pera iz regije,
a nabrajati ih, dvostruko je opasno, tim prije što
je izostaviti bilo koga grijeh ili krajnji bezobrazluk. Ipak, nije moguće
ne spomenuti neke od njih, bez obzira jesu li s
Feralom ostali do kraja: Viktora Ivančića,
Borisa Dežulovića, Predraga Lucića, Heni Erceg, Ivicu Đikića,
Dragu Hedla, Ivana Lovrenovića, Marinka Čulića, Igora
Lasića, Petra Lukovića, Bojana Munjina... No,
Feral nije bio samo redakcija, to je bio pokret, stanje duha,
uostalom, "vlasništvo onih koji ga čitaju i pišu"... Tuđman mu
nije mogao ništa, ali su mu demokrati došli glave, napisao je na ovim
stranicama pjesnik Mile Stojić, koji je u
Feralu ispisivao kolumnu Cafe
nostalgia. Napisao je još i ovo: "Ja ne želim pisati rekvijem feralovskom duhu, jer on
je besmrtan, ali želim konstatirati kako je
količina ravnodušnosti i zlobe, koja prati ugasnuće
splitske novinske lanterne, čija će svjetlost obilježiti
kraj jednog krvavog i mutnog stoljeća na Balkanu, neizdrživa." |