Ian, možda nisi dobro shvatio bit moje "tužaljke". Nisam ja očekivao enciklopedijski tekst s nabrajanjem suhoparnih činjenica kakve se mogu napisati o svakom živom čovjeku. Naprotiv. U tekstu, barem pola ovog prvog, ima zaista zanimljivih stvari (recimo nisam znao ono za Kvaternika i Krležinu skandaloznost), ali kad ja svaki rečenicu moram čitati dva do tri puta - jer dok dođem do kraja zaboravim šta je bilo na početku, a onda još jednom da vidim ako su sredini nema slučajno nešto bitno - onda je to obično intelektualno prenemaganje. Na primjer, na samom početku odlomak:
Vuk Perišić je napisao/la:
(1)Jakobinski
nervozno zaljubljen u ideju Slobode, (2) s vizurama Pešte, Beča, Pariza i
Mletaka u katalogu svojih uspomena, (3) već suočen s tupošću zagrebačkog i
beogradskog provincijalizma, (4) sa svim simptomima buntovnog
individualističkog temperamenta, Krleža je u svojoj dvadeset i prvoj
godini, krajem 1915. mobiliziran u austro-ugarsku vojsku.Vidi cijeli citat
Evo, četiri apozicije, jedna za drugom, sve kitnjastija od kitnjastije, uvode nas u činjenicu da je Krleža - bio mobiliziran. Kao da ne bi bio mobiliziran i da je kao sušta suprotnost ovome svemu dobry vojak Švejk urlao ulicama Zagreba "Na Belehrad, na Belehrad! Za cisari pana!" Ajd za 1 ok, pa i za 4 još bi se reklo da je to neki kontrast, ali kakve veze ima to da je on bio Beču i Parizu i da je Zagrebu i Beogradu vladao provincijalizam s tim što je on morao u vojsku? Ili kao da išta od toga ima ikakve veze s prethodnom rečenicom da je izdao
Legendu u Zagrebu, ili onim poslije, da je Kvaternik "magare od čovjeka"? Ne znam, ja dođem negdje do pola (3) i onda više nemam sape, oči mi traže točku na kraju rečenice nadajući se da će tamo blizu biti subjekt ili predikat.
Ili, božemesačuvaj, ove tri rečenice-odlomka koji idu jedan za drugim:
Vuk Perišić je napisao/la:
Danas
znamo da je Lenjin bio tek jedan u nizu zlotvora željnih Vlasti, samo
Vlasti i ničega nego Vlasti, ali tada, dok su se evropska bojišta još
dimila, dok su kosti izvirale iz galicijskih i flandrijskih polja, kad
su milijuni očajnika tek napustili besmislene rovove, kad su ti isti
milijuni s pravom očekivali uspostavu poretka u kojem će užas kakav je
bio Svjetski rat postati zauvijek nemoguć, kad su s nestrpljenjem
pravednika zahtijevali da – nakon toliko stradanja, amputacija, straha,
stjenica, vlage, hladnoće i oficirskog bjesnila – odmah
nastupi neko bolje doba, jer Rat je bio toliko strašan da je nakon
njega nemoguće i nedopustivo pojmiti ništa drugo nego Boljitak – tada
su mnogima danas tako prazne i surovo lažne Lenjinove riječi o miru i
diktaturi radnika i vojnika bile više od Nade.
U
vrućici svoje još uvijek adolescencije, kao Saint-Just koji vodi
zaneseni rat protiv Autoriteta, sa svojom golemom intelektualnom
energijom, s Hrvatskim bogom Marsom u grudima, sa svojim
nesretnim kerempuhovskim, kajkavskim domobranima koji još od
Wallensteina, preko Jelačića do Potioreka i Borojevića ginu za neke
tuđe zastave i interese, sa senzibilitetom za bijedu zagrebačkih
blatnih predgrađa, s prezirom prema malograđanskom kampanilizmu
zagrebačkih salona – Krleža nije mogao postati ništa drugo nego
komunist i koliko god to danas zvučalo u najmanju ruku neobično, taj izbor tada je bio moralni imperativ.
Osluškivao je Krleža topove s krstarice Aurora
ne znajući, ili još uvijek ne htijući znati, da je ispalila samo jednu
i to manevarsku granatu i da je oktobarski prevrat u Petrogradu bio
ništa drugo nego jedan zavjereničko-obavještajni aranžman, jer je u
svojoj grozničavoj nadi htio vjerovati da sviće zora Internacionale i
da će – o jednoga dana – netko povesti ovu sumanutu
civilizaciju prema humanijim perspektivama, u vremenu kada je
komunistom postajao svatko tko u ime vlastite pameti, poštenja i
naivnosti više nije mogao čekati da se ljudima, po crti njihovog
vlastitog, trajno i neobjašnjivo uspavanog dostojanstva zgade komedije i crkve, bolnice i kavane, ludnice, bordeli i samostani.
Vidi cijeli citat
Kakve su ovo monstruoznosti? To nisu misli ni rečenice, ovo je olimpijska povorka riječi gdje je svako slovo iz rječnika poslalo po par predstavnika stjegonoša da se vidi da ih ima. Ja dok dođem do "stradanja, amputacija, straha,
stjenica, vlage, hladnoće i oficirskog bjesnila" u glavi čujem fanfare i Borisa Mutića kako najavljuje "iz sekcije O dolazi nam eksplozivni sprinter odmah od kojeg se očekuje najmanje finale..." A sve ovo da bi čovjek rekao da su nakon strahota rata Lenjin i boljševici svijetu davali lažnu nadu, pardon, Nadu, koja je opila i Krležu. 16 riječi, jedna misao, dvije zavisne rečenice.
Dok opet s druge strane, vidi koliko tu ima interesantnih stvari o tadašnjem zeitgeistu i o samom Krleži i njegovom razvoju, samo od materijala iz te tri rečenice bi se dao napisati lijepi i zanimljivi članak. A ovako, svakom sljedećom alegorijom upakiranom u osamnaestu podpodzavisnu rečenicu se sve to gura na jednu ružnu hrpetinu gdje se svaka zanimljivost parnim valjkom ujednoličuje u tupastu dosadnost.
Ne znam koja je svrha svega toga, ali sigurno znam da ja fakultet nikad ne bi završio da sam ikad pokušao napisati ovakvu rečenicu, a da bi jadnoj profesorici Sally Wade momentalno spala trajna dok bi se negdje oko Jelačića i Borojevića pitala na kojem je parkiralištu ostavila svog Jaguara na kojem je to jutro platila promjenu ulja 250 dolara....
Nisam glup; ovo me zanima; htio bih znati sve te detalje, jer Krleža mi je, možda iz krivih razloga

, intrigantan --
all I am saying is give ME a chance....
I am going to space, and when I come back I have to pick up poodle crap.