Super mi je ova krležologija... 
I zato prije svega isprika Kauboju i zahvala Ianu. Kauboju isprika zato što sam se sinoć osjećao preindisponirano za nekakav konstruktivniji odgovor meni uvijek simpatičnim "zanovijetanjima" njegova pragmatičnog uma. Ianu zahvala jer je eto manje-više sažeo i izrekao ono što mi se sinoć motalo po glavi kad sam čitao Kaubojčeva "zanovijetanja"...
Ono što Kaubojca (čini mi se) smeta u Perišićevom tekstu je zapravo "krležijanština", odnosno Krležin naizgled neprohodan, neekonomičan stil koji Perišić po meni vrlo darovito i nesilovateljski evocira. Perišić pišući ove meni na ovoj ljetnjoj žegi tako osvježavajuće krležijanske feljtončiće zapravo evocira krležijansku sintaksu; finu, barokno cifrastu, digresijski i kulturalnopovijesno obilatu, vokabularski zahtjevnu, a opet gipku i ekspresionistički "sočnu" rečenicu. Rečenicu koja puca od perceptivnih nijansi i obilatosti društvenopovijesnog i psihosocijalnog materijala koji ocrtava. Rečenicu koja se ne piše samo da bi se njome nešto ekonomično i pragmatično informativno izreklo, nego da bi se onako hedonistički, gurmanski, pa i samodopadno uživalo i u njezinom izricanju.
Dakle, Perišić se dok interpretira i varira Krležinu biografiju, njegove strahove, dvojbe, intimne drame, karakterne crte i povijesne okolnosti, ujedno i igra. Igra se s jezikom, i to s puno stila na jedan kontekstualno sasvim primjeren i dobro odmjeren način. Eto...

Kaubojac, da ne bi sve ostalo samo na pukoj "estetici" mogla bi poslužiti i ona rečenica koju si citirao i koja ti bode oči:

"(1)Jakobinski nervozno zaljubljen u ideju Slobode, (2) s vizurama Pešte, Beča, Pariza i Mletaka u katalogu svojih uspomena, (3) već suočen s tupošću zagrebačkog i beogradskog provincijalizma, (4) sa svim simptomima buntovnog individualističkog temperamenta, Krleža je u svojoj dvadeset i prvoj godini, krajem 1915. mobiliziran u austro-ugarsku vojsku."

Dakle, osim izricanja prostog fakta, odnosno elaboriranja informacije da je Krleža bio mobiliziran u 21. godini, ova rečenica daje prilično informativan uvid u duhovne preokupacije mladoga Krleže, u njegova nagnuća i odije, odnosno omogućava nam da shvatimo što mu se motalo po glavi u jednom tako epohalnom trenutku kako za svjetsku povijest, tako i za njegov duhovni razvoj: 1. jakobinska društvenoprevratnička radikalnost, slobodarska, progresistička mladalačka strastvenost, 2. duhovno-intelektualni obzori, kulturalno-evaluacijski kriteriji kojima mjeri svijet oko sebe, multikulturalno i nadprovincijalno iskustvo, ne nužno idealno i superiorno zagrebčkom, ali svakako bitno šire i dalekometnije, 3. odij, odbojnost spram hrvatske, ali i srbijanske političke i društvene stvarnosti, obje je više nego dobro upoznao i obje su na njemu ostavile duboke duhovne ožiljke koji će postati konstitutivni za mnoge njegove buduće "projekte", ali i za jedan njegov gorko-sarkastičan prezir spram domaćeg mediokritetstva koji će ga pratiti do kraja života, 4. puntarski, mladalački, "anarhoindividualistički" žar uzgojen po školama, bordelima, samostanima, kasarnama i vojnim internatima K.u. k. Monarhije, te srbijanskim vojnim zatvorima, samoživi, prevratnički, nonkonformistički, oponentski, opozicijski temperament koji će zauvijek drijemati čak i u starom već konformistički omekšalom Fricu. I tako dalje, i tako dalje... Prava mala škrinja značenja i informacija koja bacaju sasvim jedno drugačije svjetlo na puku činjenicu njegove mobilizacije...

uf jebateled, ja navratim na radnicko-sindikalni forum kad ono neaki hebeni klub, mandrlja se konjacic po bahatim casama, truca se o culture-vulture onaniranju, strahuje se od najezde njih, wtf are they???

brklja se bacila u sportsko menazderstvo (nije tipfeler), izvrsna direktorusa (ilstogodtakvog) hanzekovog memorijala, mislim da je objesila kopacke o klin. 

Ave šargarepici! Đesi lesi?!

I za kraj krležologije, "informativna" leksikografska jedinica iz jedne nekonvencionalne "enciklopedije" (Leksikon YU mitologije) o Krleži pisana na relativno zabavan način...

"Krleža, Miroslav
"Fritz je bio čovek debo/Sve je znao, Bog te yebo." Transcendentala jugoslavenstva, krošnja i koren, večita enigma i otvorena knjiga.
Osamdesetih je na čuvenom grafiti zidu, znate onaj na kome je pisalo "Džaba ste ga farbali" u Beogradu, preko puta JDP-a, ispod prvog supermarketa na Balkanu, na Cvetnom trgu, osvanuo grafit "Čitajte Krležu, čitajte Majakovskog". I o jednom i o drugom se pričalo i pisalo, raspravljalo i raščlanjivalo, ali slobo ih se čitalo. Kao i Bibliju, svako je uzimao što mu je trebalo, što mu je odgovaralo.
Rođen 7. 7. 1893. u Zagrebu, napajan jezikom svoje bake, već polako odumirućom mešavinom govora i narečja tog doba, junačkim pesmama i skaskama, kako je to divno opisao u Detinjstvu u Agramu 1902-03". Senzibilni dečak, još u nižim gimnazijskim razredima upriličava prve igrokaze. Sigurnost državne službe ga odnosi u honvedsku školu u Pečuhu, da bi 1913. prekinuo studij na peštanskoj Vojnoj akademiji.
Te se zaputio u Pijemont, u Srbiju, da pomogne borbi za oslobođenje od Turaka. Radikalska Srbija nema sluha za mladog mađarskog honveda, "Oće ovaj švabo Štroco da nas pounijati", te ga kao crno-žutog špijuna vraća preko zemunske sekle, prvim suđenjima. Bregalnica ga trezni od idealističkog jugoslavenstva. Veliki ga rat baca od Galicije do Soče, prijatelji rasuti po frontovima, gotovo niko se ne vraća. Oktobar mu otvara oči i puni dušu plemenitim gnevom: "Jedni su barjaci, pićerski, ostalo su krpe" (pićerski: petrogradski)
Drčan, nepodmitljiv, pametan, hrabro ne pristaje na šarene laže o republikanskoj monarhiji, suprostavljajući se većini snagom argumenata, prozivajući laž i kratkovidnost - "Pijana decembarska noć 1918".
Priključuje se Socijalističkoj radničkoj partiji, iz koje će nastati KPJ, u prostorijama iznad Kutnjaka sreće čovjeka s kojim će život preplesti do zadnjih trenutaka - mladog zagorskog bravara, povratnika iz Sovjetskog Saveza, na čijoj se astraganskoj šubari vidi jasan otisak zvezde petokrake - Josipa Broza.
Već poznat pisac, obilazi zemlju po zadatku Partije, drži vatrene govore u Bakru i Kraljevici, na d'Anunzzijevoj liniji na Sušaku, ilegalac, borac na liniji kosmopolitiske pravde. Drugovi železničari bi usporili u zavoju, da Fritz može iskočiti iz vlaka, te se kroz predgrađa probiti kroz žandarmerijske straže i održati govor. Drame mu uprizoruju po pankerskom principu: najavi se predstava u Sisku, a igra se u Varaždinu..."

mrkva

dida

da se kratko izgrlimo i izljubimo prije nego navrate oni

dragi moji,ništa više nije kao prije,eto ja ne mogu ni izvorni nick koristiti već kao drugTito imam 4 pseudonima...

ps-SPORTNETE pomagaj!,vidim da si online pa te molim da vidiš zašto se ne mogu logirati kao Bojangles i uz svoju staru šifru!?,...poslao bih ti poruku ali ne kužim kako se to radi na novom forumu...

"... Organizuje prikupljanje pomoći gladnima u Rusiji, dvadesetih godina, odlazi u Sovjetski Savez ("Izlet u Rusiju"), Lenjina vidi kao pesnika vizionara, jer kako drugačije doživeti čoveka koji u hladnoj sobi, suočen s glađu koja hara Rusijom, sa svim belim vragovima na granicama mlade sovjetske republike, izgovara rečenicu "nacionalizacija plus elektrifikacija jednako socijalizam". Usprkos oduševljenju koje je osjećao za ideju Oktobra "Jedna je glava opet ko krvavo sjeme pala. Na jarbolu lađe su opet pribili admirala. Al' ništa! Sviće. Internacionala." nije ostao slep za staljinizam koji mu je odneo ponajbolje prijatelje Đuku Cvijića i Vladu Ćopića. Konformista kakav je bio, nije mogao poći svetlim putem onih što se žrtvuju, poput Gute Cesarca, sveca anarhizma "Država je najbolja kad je nema! Gladovati s gladnima, svoj međ' svojima..."
Između ratova Krleža pokreće krnjiževne revije Plamen, (1919), Književnu republiku (1923.-1927.), Danas (1934) i Pečat (1939.-1940.). Usko sarađuje sa Markom Ristićem Pred sam rat se oštro sukobljava sa partijom, nije u stanju da trpi glupost, pa makar bila na njegovoj strani. "Dijalektički antibarbarus" i danas, uz Kišov "Čas anatomije" ostaje vrh polemičke literature na našem jeziku.
Rat provodi u Zagrebu, u početku se skrivajući u bolnici, da bi bio uhapšen. Život mu spasava bizaran događaj. U policijskoj postaji, dok ga vraćaju sa saslušanja, u hodniku s mimoilazi sa jednim osuđenikom, koji ga pljuje u lice uz psovku "Đubre izdajničko!" To ga spasava Kerestinca. Pavelić mu nudi saradnju, Krleža se odlučuje za šutnju. Noćima, očekujući da ga odovedu, pateći od nesanice "na svoju nevolju, a dobrobit hrvatske literature" ispisuje beskrajne strancie dnevnika, uglanom zapisujući sne, s predivnim pasažima o burbonskim ružama smrti, detinjstvu u Agramu, smrti Petra Dobrovića...
Upitan iza rata zašto nije otišao u partizane odgovara lakonski: Bilo mi je svejedno hoće li me ubiti Dido (Kvaternik) ili Đido (Đilas)." Na upit jednog mladog partizana, negde na oslobođenoj teritoriji: "Zašto Krleža nije s nama?" politički komesar mu odgovara: "Kako nije? Pogledaj oko sebe, pa ko nam je poslao sve ove studente? ..."

"Posle rata, od 1950. na čelu Jugoslavenskog leksikografskog zavoda u Zagrebu, rukovodi radom na izdavanju enciklopedija. Glavni je urednik i pokretač Enciklopedije Jugoslavije. Danas taj zavod nosi njegovo ime. Prvu veliku izložbu blaga Jugoslavije, srednjovjekovnih fresaka, organizuje u Parizu, u vreme kad je Marko Ristić tamo bio ambasador. Sustavno se boreći protiv ignorancije sveta naspram balkanske kulturne baštine, s jedne, i skučenog balkanskog provincijalizma i epigonstva velikosvetske kulture, objavljuje najlepše stranice o samosvojnom južnoslavenskom geniju: "Zlato i srebro Zadra", eseje o bogumilima, kao dominanti naše anarhoidne kulture, Jurju Križaniću, prvom sveslavenu, Kranjčeviću, pesniku praskozorja socijalizma. Povukavši ovu vertikalu, čvrsto je svojim delom zaseo na njen vrh.
Hrabrošću otvorenog duha referatom na Kongresu književnika u Ljubljani ruši dogmu socrealističke literature, krči brazdu najplodnijem periodu jugoslavenske književnosti.
U besplodnim prepirkama oko jezika, isticao je da govorimo istim jezikom, koji Srbi zovu srpskim a Hrvati hrvatskim, da bi 1967. potpisao u to doba problematičnu Deklaraciju o hrvatskom jeziku. Ostaje zabeležena anegdota da je za stolom običavao reći: "U slast, u inat onima što su se razlikovali po tome govore li "prijatno" ili "dobar tek".
Ne štedeći ni sebe ni druge, rušio je dogme kojima je naša kultura obilovala, od "Hrvatske književne laži", preko "Predgovora 'Podravskim motivima'", "Antibarbarusa", referata na kongresu u Ljubljani.
Čitavog života na mrtvoj straži pameti ljudske, s trideset slova, čuvao je kalež svoje čistote, sam, jer samo je tako čovek slobodan, a ostalo znamo šta je, rika goveđa...
Nije napisao jedno kapitalno delo, napisao ih je sijaset: od "Balada Petrice Kerempuha", "Gospode Glembajevih", "Golgote", "Povratka Filipa Latinovitza", "Banketa u Blitvi", "Hrvatskog boga Marsa", "Vučjaka", do testamentalnih "Zastava". Nobela nije dobio, nisu ga dali nijednom komunisti. Po nesreću za svoju globalnu slavu, a na našu dobit, pisao je na našem jeziku. Iako najprevođeniji jugoslavenski pisac, svetu je ostao poznat samo u zatvorenim, literarnim krugovima. Nikada nije doživeo slavu jednog Mana ili Prusta, čija dela uz sve poštovanje, u usporedbi s njegovim, izgledaju bledo poput gospođice Melanije. Umro je 29. 12. 1981."

Nema radničko-sindikalnog foruma, samo elitističko terenske podjele, a "najezda njih" ima dijagnostičku esenciju koja se manifestirala kroz pogađanje u sridu tj. verbalno šamaranje koje je dovelo do restarta i kratkotrajnog bijega pod alibijem neukazane podrške vlasniku najviše -izama na forumu.
Rezultat - dvojica sa zabranom obraćanja u stilu sestre po estrogenu, a to su Razneseni Chavez i Riki Nedotibogskraćenoime Mo - popularni mrtvizam na djelu.
Krleža bi to ubacio u Glembajeve, ali nije bilo mjesta na terenu.