Ono što Kaubojca (čini mi se) smeta u Perišićevom tekstu je zapravo "krležijanština", odnosno Krležin naizgled neprohodan, neekonomičan stil koji Perišić po meni vrlo darovito i nesilovateljski evocira. Perišić pišući ove meni na ovoj ljetnjoj žegi tako osvježavajuće krležijanske feljtončiće zapravo evocira krležijansku sintaksu; finu, barokno cifrastu, digresijski i kulturalnopovijesno obilatu, vokabularski zahtjevnu, a opet gipku i ekspresionistički "sočnu" rečenicu. Rečenicu koja puca od perceptivnih nijansi i obilatosti društvenopovijesnog i psihosocijalnog materijala koji ocrtava. Rečenicu koja se ne piše samo da bi se njome nešto ekonomično i pragmatično informativno izreklo, nego da bi se onako hedonistički, gurmanski, pa i samodopadno uživalo i u njezinom izricanju.
Dakle, Perišić se dok interpretira i varira Krležinu biografiju, njegove strahove, dvojbe, intimne drame, karakterne crte i povijesne okolnosti, ujedno i igra. Igra se s jezikom, i to s puno stila na jedan kontekstualno sasvim primjeren i dobro odmjeren način. Eto...