Za odnos novca i klasičnih vrijednosti dobar primjer su i cijene Stradivarijevih violina.
Nedavno je postignut rekord, kada je Strad poznat pod nadimkom Lady Blunt (po prvoj poznatoj vlasnici, inače unuci Lorda Byrona) prodan na dobrotvornoj aukciji za žrtve potresa i tsunamija u Japanu za 15,9 milijuna US dolara. Prodala ga je Japanska muzička zaklada (Nippon Music Foundation) koja je tu violinu prije tri godine kupila za 10 milijuna. U ovom slučaju dobrotvorna je svrha sigurno dodatno podigla cijenu. Ali, za ovu našu temu puno je značajniji podatak da je ta ista violina rekordnu cijenu postigla i na aukciji 1971. Samo što je tada rekord iznosio 200.000 dolara. Ne da mi se ni računati koliko je cijena porasla u postotcima, boli glava u svakom slučaju.
E sad, za Stradivarijevim violinama (kao i ostalih majstora iz Cremone kao što je Guarneri) jagma traje već od 19. stoljeća. Muzičari su jednostavno znali i osjećali, a isto tako i publika koja ih je slušala, da su te violine jedno čudo glazbarskog zanata, da je njihov ton jedinstveno bogat, voluminozan, topao... u 20. stoljeću otkrivene su valjda i sve zanatske tajne, od drveta (najčešće bosanskog i velebitskog javora) do sastava laka, ključnog za njihovu ne samo trajnost, nego i "životnost", karakter o kojem su mi pričali mnogi violinisti uvijek govoreći o tim violinama kao o živim bićima koja treba upoznati i koja se moraju naviknuti na ruke koje na njima sviraju, baš kao i muzičar na njih.
Ništa se u tom zvuku, naravno, nije promijenilo, premda im i starenje, izgleda, čini dobro, uz adekvatnu njegu i održavanje. Ali, dogodlio se jednostavno to da se razgranao biznis trgovine tim glazbalima, da se na njih, baš kao i na, recimo, Van Goghove slike, počelo gledati kao na dobar način investiranja novca jer im cijena, kao ni zlatu, nikada ne pada, a vidimo da može i vrtoglavo rasti.
Ja bih zato ipak odvojio tržišnu vrijednost i ono zbog čega je neko umjetničko djelo - klasika.

@dbakl, ne slažem se da su knjige koje spominješ danas nezanimljive ili teško čitljive, nego mislim da je prije riječ o prekrcanosti kapaciteta naše recepcije (a barem 80 posto u ovom dobu preizloženosti informacijama i svakovrsnim sadržajima odnosi nam hrvanje sa smećem kojim nas se zasipa sa svih strana i svim mogućim medijima). a isto tako i o duhovnoj i intelektualnoj lijenosti.
Ali se slažem u potpunosti da su na kraju dana, što bi rekli Englezi, kada odstranimo od djela sve nebitno i sporedno, pa i njihove milijunske cijene, najvažniji upravo ti trnci koje osjećamo ili ne. To nema cijene.
A slučaj da Vincijeve slike samo govori o snobovštini i nepouzdanosti "tržišta", zbog čije se pohlepe razvila i čitava jedna kriminalna grana na polju atribucija, kako slika, tako i violina.
Ali, ja bih to zaključio ovako: premda njima može manipulirati, špekulirati i mešetariti, tržište jedno s klasičnim vrijednostima ne može: ne može ih proizvoditi, a kamoli stvarati.