Evo ga jedan odlomak muzike koju je Miles snimio za (francuski) film koji je Dule spomenuo, "Lift za gubilište" :
Opet ta melanholična truba, bez ikakve pretencioznosti, bez virtuoznosti, a ipak tako duboko topla, promišljena...
Nego, malo trivia: Miles je negde početkom 1950. otišao u Pariz i tamo je ubrzo postao velika zvezda. Imao je i vezu sa u to vreme izuzetno popularnom mladom francuskom glumicom Juliette Greco. No, ipak se vratio u New York, gde je morao da se bori sa idiotima, rasistima, irskim policajcima, kurac-palcima...
Više puta je govorio i pisao o tome kako se tek u Parizu osećao "kao čovek" - ravnopravan belcima, prihvaćen, slavljen, poštovan. Nažalost u SAD je svako malo nailazio na prepreke i podsećanja da je on ipak samo crnac, nigga... I to je ono što ne sme nikako da se zaboravi kada se povede reč o džezu. Jer, to je pre svega muzika koju je iznedrila ovdašnja crnačka potkultura. Narod koji je dugo bio tlačen, maltretiran, ubijan u pojam. Za mene lično, to je sasvim dovoljan razlog da uvek ustanem i pljunem u lice svakom moronu koji se fura na neki beli rasistički tzrip.