nikita je napisao/la:
Passenger je napisao/la:
To si prepisala iz pučkoškolskog spomenara?
Nemoj se ljutiti, ali sve mi to zvuči nekako dječje i naivno, mnoštvo velih riječi teškom mukom polijepljenih u nespretnu cjelinu.
Posebno me se (nije) dojmilo ovo s dimenzijama. Osim ako ne proučavaš teoriju struna pa si poetski namjeravala svoja znanja pretočiti u neku metaforu o dimenzijama svijesti.
Ono što je svrha poruke, ili se riješi takvih teatralnih izljeva ili ih malo bolje pojasni. Ili nemoj. Tko sam ja da ti prigovaram.
No, shvatila si smisao. Nadam se.
Vidi cijeli citat
Kritika ti ocito i nije jaca strana, ali zato ti konjusarsko vridjanje stoji za pet...ovo napisano nije trebalo bit nesto dogmaticno, a ponajmanje stvarat zamor tvojin siromasnin mozdanin stanicama. Radi se filozofiji koja me se dojmila i koju u zadnje vrime citan. Samo bi nadodala da je ovaj infantilni „sklop velikih rijeci mukom polijepljenih u nespretnu cijelinu“ koje svako malo dite razumi, tebi ocito stvorija potrebu za dodatnin objasnjavanjen....konacno jos jedini odgovor kojeg si od svih pitanja jedino i dostojan dobit...“Tko si ti da mi prigovoraš?“ Dopusti da ti ukazem na to da si mali iskompleksirani masturbator koji gmize po forumima kako bi diga osakaceno samopouzdanje-daaakle – DOSLOVNO NITKO! Adios lejmeru!
?
Zaista ne vidim čime sam zaslužio takvu poruku. U potpunosti mi je nepojmljiv tok misli koji bi iz moje poruke doveo do tvoje reakcije. Pomalo sam šokiran, moram priznati.
Ispričavam se ako sam te ičime uvrijedio, možda je sažetost misli rezultirala prividnom grubošću, ne znam. No, to mi nije bila namjera. Nadao sam se da će poanta između redaka biti dovoljno jasna. Inače bih ovdje završio s porukom, no baš uzimam desetak minuta stvaralačke pauze pa ću pokušati pojasniti, iako nisam optimist glede ishoda.
Ovako ćemo. Posljednjih sam dana često upadao u rasprave širokog spektra tema s prijateljima i poznanicima, mladim obrazovanim ljudima i ostao zapanjen koliko su im misli trule. Sve vrvi od nekog kvaziintelektualizma, besmislenih konstrukcija i zamagljenih fraza. A nitko ne zna o čemu govori. Ne samo da ne poznaju područje o kojem govore, već niti oni sami nemaju pojma što to zapravo govore. Ali to ih ne sprječava da govore.
Kreneš s njima o povijesnom razvoju matematike, razbacuju se oni kako su brojevi iluzija i kako je matematika nastala iz glazbe (???). Kreneš o politici, a razmišljanja ne nadilaze lobotomizirane bljuvotine iz indexa i 24sata, zdrave kritičnosti i mladenačke lucidnosti niotkuda. Vrhunac psihologije američka im je instant self-help literatura, a iz književnosti "vole svjetsku književnost, ali hrvatska im nikad nije bila baš nešto", štogod to značilo. Pitam ih jesu li čitali Matoša, Ujevića ili Krležu, odgovaraju da baš i nisu.
Glavni oslonac u svojim stavovima pronalaze upravo u ispraznom filozofiranju i skrivanju iza kompliciranih riječi. Nekada su filozofi bili univerzalni učenjaci, koji su se istovremeno bavili fizikom, astronomijom, geometrijom. Oni su dobro poznavali svijet o kojemu promišljaju. Danas pak je, izgleda, dovoljno na pitanje odgovoriti besmislenim pitanjem da bi se ljudi osjećali filozofima.
Puno sam svoje životne energije uložio u osobni akademski razvoj, iz tehničke sam struke i znam prepoznati i cijeniti pravo, istinsko, konkretno znanje. Znam koliko se njega teško stječe i koliko je ono u današnje vrijeme raritet.
Ne skrivaj se iza riječi, već riječima razotkrivaj.
Uzmi svaku svoju i tuđu riječ, pa tako i ovaj tekst, sa zrnom soli.