A koji je meni qrac bio da uopće spomenem Cecu? Eto, opet je sve počelo na Maksimiru

Svejedno, dobro ste se ispuhali, sve sam pažljivo pročitao i još jednom ustanovio da je DPK sve u svemu jedno šaroliko društvo u kojem se komunikacija i razmjena mišljenja ipak isplati.

Diskusije nakon Profinog pitanja i propitivanja nekih općeprihvaćenih teza bile su dobre stilske vježbe u treniranju komunikacije i dijaloga, s tu i tamo nekim sitnijim ekscesom. Tu se uvijek radi o tome koliko je pojedinom diskutantu uopće bitno što onaj s druge strane uopće misli i govori, a kamoli osjeća.
Mene je, recimo, u prvom postu mog najdražog Profe na ovu temu silno žacnula ova formulacija:

Zašto ta ista Srbija nije izvela poštenu agresiju na Sloveniju? Ili na Makedoniju? Odgovor je prost: zato što tamo nije bilo neke značajnije srpske populacije niti su postojale jasno omedjene tradicionalno srpske teritorije.

Dakle, i kad zna da to govori netko kojem nije ni kraj pameti bilo koga povrijediti, vrijeđati ili provocirati, čovjek se žacne, reagira emotivno, jer u čitavoj toj priči svi mi imamo i osobna iskustva i priče i historije...

E, ja u takvoj situaciji onda preporučam, i samog sebe na to prisiljavam, pokušati ući u glavu onog s kim razgovaram. Recimo, Profo je sve samo ne Jugoslaven onog tipa kojem je sve u toj državi bilo bajno, bratstvo-jedinstvo, pravda za sve, tralalala itd... To znaju svi koji ga znaju, a znamo ga svi, zar ne? Uostalom, on je iz te Jugoslavije odselio i to ne iz hira i mladenačke radoznalosti i želje da mu "rit vidi puta". Da nije nikada bio tipični i idealni nosilac značke primernog vojnika JNA, to isto dobro znamo. A ipak, čini mi se da ga štrecne kada se JNA i Srbiju - tada Jugoslaviju, naziva agresorom. I nema ništa loše u tome da ta svoja štrecanja i žacanja pretvaramo s vremenam na vrijeme u diskusije, uz obavezno uvažavanje svih mišljenja, koja uvažavanje zaslužuju, naravno. Jer uvijek ima i poneko izvan te kategorije.

Dvadeset je godina prošlo od početka rata, ej ljudi, DVADESET!!!! To je kao 1959. u Europi nakon 2. svjetskog rata. Na žalost, preveliki je broj ljudi na ovim prostorima kojima je sve to još uvijek svježe kao da je bilo jučer. Nismo mi baš takvi mazohisti i hiperemotivci da se grčevito držimo vlastitih trauma više nego ljudi u drugim vremenima i drugim krajevima svijeta kojima su se događale slične stvari. Ne, nego imamo kao rijetko kada i rijetko gdje nesposobne i korumpirane vlasti, koje smo, naravno, kao biračko tijelo sami generirali, koje nisu u stanju otvoriti nove perspektive i usmjeriti kolektivne energije (uključujući i emocije) u nešto konstruktivno.
Dida je u takvim diskusijama dragocjen, jer bez valjano postavljene faktografije nema diskusije, ima samo laprdanja. I zato ja nemam ništa protiv i neću te poslati u qrac ako se i ubuduće, kada zatreba, prihvatiš uloge koja ti dobro ide. Gazdin okrugli stol uopće nije loša ideja. I to online, u kavani, uz unaprijed dogovorena pravila moderiranja. Mislim da smo dovoljno zreli i za tako nešto. Recimo, tamo uoči sljedeće godišnjice Oluje. Može, Vile?

Dimni, ti imaš jako puno podataka, puno znaš, a ono što si natuknuo o Lašvanskoj dolini uglavnom mogu potvrditi iz prve ruke jer sam se tamo u mnogo navrata uvjerio vlastitim očima u itekako diskutabilnu ulogu međunarodnih vojnih snaga, osobito Engleza. Bila je to ne kuhinja, nego pravi vještičji lonac u koji su se trpali sastojci sa svih strana i preko reda. Ali, shvaćaš li da kada napišeš nešto ovako:
Ili mozes jednostavno vjerovati da je Franjo Tudjman = Slobodan Milosevic, omiljena mantra hrvatske levice, iza koje se u principu krije bijes sto je Franjo pobijedio petokraku. A petokraka ce im vjecno sijati u srcima.

tvoja argumentacija pada ne neprihvatljivu razinu, jer to i nije argumentacija, nego su floskule. U ovom slučaju tzv. desničarske, koje se nimalo ne razlikuju od tzv. ljevičarskih. Uz ovu moju opasku ipak i ograda: ne poznajemo se dovoljno i možda te zato drugačije doživljavam. Za razliku od, recimo, jednog i jedinog Vileta kojeg jednostavno volim što god da kaže, nikada i ne pomišljajući da je zlonamjeran prema bilo kome, pa sve da šalje i tenkove na bilo koga

I sad više ne znam tko se ono najviše pitao o važnosti konstitutivnosti naroda... ja osobno mislim i osjećam da smo mi ovdje paralizirani grčevitim držanjem za koncepciju nacionalne države u kojima ti temelja prava garantira etnos, umjesto građanske države, u kojima se jednostavno i bez ustavnih zavrzlama sva prava jednako jamče svima koji su državljani/građani te države. Jer, kako je točno primjećeno, na kraju ipak svi imamo ista prava. Ili možda ipak ne? To je onaj stari štos s jednakima i jednakijima.

I tako, uljuljkani u sreću što imamo "svoju" ili "našu" državu, koju se proglasilo vječnom svetinjom od sada pa do vječnosti (na što se uvijek i nasmijem i naježim) nismo se ni okrenuli, a evo nas tako temeljito opljačkanih, obespravljenih, odžeparenih, prestrašenih i ucijenjenih na sto novih načina o kojima u "dobroj staroj diktaturi" nismo imali pojma.

Nego, da se vratim na početak: Ceca. Skandalozna pojava u svakom pogledu, moralna i glazbena nakaza. Ali, kada se, recimo, jedan moj kolega, perjanica liberalno-kapitalističko-kozmopolitskog novinarstva oglasi tonom, retorikom i argumentacijom nekog od svojih antipovoda s desnice, onda tu meni nešto ne štima. A osobito teze... ovo je kraj Hrvatske kakvu znamo... ili jedna bljuzgarija iz jučerašnjih konkurentskih novina o "još jednom našem snu koji nam se rasplinuo kada je Tereza otišla pjevati u Beograd..."
Mislim, imaju li ti ljudi život? Imaju li ikakav svoj intimni doživljaj domovine i nacionalnog ponosa i vrijednosti na kojima taj počiva, a na koje ne mogu utjecati pevaljke i redaljke?
Osobno mislim da je najava Cecinog koncerta za predizborno ljeto neko opako namještanje spin-volejčine, a u svakom slučaju uvijek dobro došla kost za oglodavanje.

I da ne zaboravim: Dule je car!