Kao prvo, runda za unda!
undying je napisao/la:
dao sam si truda pa sam prepisao jedan malecki pasus iz travnicke hronike, hocu da uvažiš ovu moju lakejsku dušu:
Kad prodjete carsiju, zadrzite se kod jeni djamije. Oko cijelog zemljista je visok zid, unutra pod ogromnim drvecem, grobovi za koje vise niko ne zna ciji su. Za tu djamiju se zna u narodu da je nekad, pre dolaska turaka, bila crkva svete katarine, I narod vjeruje da I sad u jednom uglu postoji sakristija koju niko nikakvom silom ne moze da otvori. A kad pogledate malo bolje kamenje u tom starinskom zidu, vidjecete da ono potice od rimskih rusevina I nadgrobnih spomenika. I na kamenu koji lezi uzidan u toj djamijskoj ogradi vi mozete lijepo procitati mirna I pravilna rimska slova nekog izlomljenjog teksta marco flavio.. optimo.. a duboko ispod toga, u nevidljivim temeljima crkvenog granita, ostaci jednog mnogo starijeg kulta, nekadasnjeg svetista boga mitre. Na jednom od tih kamenova ima nejasan reljef na kome se razabire kako mladi bog svjetlosti ubija u trku snaznog vepra, I ko zna sta se jos krije u dubini tih temelja, ko zna ciji su tamo napori sahranjeni I kakvi tragovi zauvijek izbrisani. To je samo na jednom malom parcetu zemlje u ovoj zabacenoj varosici.
eee, i dobro pazi šta ces reci, ovo nije samo multikulturalnost! ovo je poezija brale...
Vidi cijeli citat
Odličan izvadak... i komentar... taman potiče na razmišljanje. Nakon čitanja ovog, postavlja mi se, samo od sebe, pitanje - kada kulturocid (a vjerujem da je isti praćen i kojekakvim drugim -cidovima) prestaje biti nešto loše, i postaje, eto tako, fora?! Je li u pitanju vremenski odmak, ili nešto drugo? U kom trenutku, kojim činom, se to barbarstvo pretvara kulturno bogatstvo?
Kad stoje džamija, crkva i hram jedni pored drugih, onda je to multikulturalnost. I svaka čast tome. Ali kad Kršćanin sravni sa zemljom rimski hram, a onda Turčin potaraca crkvu i od razvaljotine napravi ogradu za svoju džamiju - e onda je to "poezija brale..." Kad je toga toliko da ima slojeva ko prekmurska gibanica, da ih se ni prebrojiti ne može, i kad više nitko ni ne zna "čiji su napori tamo sahranjeni i kakvi tragovi zauvijek izbrisani ... samo na jednom malom parčetu zemlje" - e onda je to san snova, divota, ma sevdah!
Ne razumijem. Jednostavno mi nije jasno.
[uredio Kauboj - 02. veljače 2011. u 21:06]
I am going to space, and when I come back I have to pick up poodle crap.