Hrvatska mainstream glazbena scena je maksimalno trula uz čast par iznimaka. Nekoliko producenata praktički drži cijelu scenu, a pošto ti isti kaskaju za internacionalnim kolegama onda i izvođači pate jer dobivaju reciklirane pizdarije, a na kraju krajeva pati i publika jer im tlače uši tim pizdarijama.
Srećom, postoji i underground scena čiji članovi uglavnom sviraju ono što im se i samima sviđa i ne moraju ulazit u kompromise sa diskografskim dinosaurima. Nekad se čak i probiju kratkotrajno u mainstream kao
Yammat svojedobno ili
Mayales, al većinom ostaju u granicama nekakve minorne poznatosti. Meni je svejedno jer ja dolazim do te glazbe na ovaj ili onaj način, al tužno mi je kad mladi i talentirani izvođači moraju odustajat od glazbe ili se prebacit u svatovske vode jer nemaju nikakav PR tipa Kinoklub ili ne stoji mecena iza njih ko iza Pipsa (koji su imali 2 odlična albuma, a ostatak je za zaborav).
Jel
Das Wegas,
The Orange Strips,
Nipplepeople,
Portman moraju doživit sudbinu svojedobno
Noplinga i
Kulture? Ja mislim da ne, al očito ja ne odlučujem o takvim stvarima. Da se razumijemo, ne mislim da su gore nabrojani nekakva glazbena revolucija il tako nešto, al barem
zvuče ovostoljetno za razliku od većine toga čime nas šopaju. Zašto Zoran Mišić mora odustat od svog zaista odličnog progressive rock
benda kako bi uspio na sceni kao nekakav hard rocker iz vlažnih snova članova moto kluba?
D Diplinzi su u pravu.
Man, I love duct tape. I love how it tapes, I love the sound it makes. I love saying it. Duct tape. Duct tape. Duct tape...Duct tape...