Najviše me mogu usrećiti pažnja, lijepa riječ i jedna žuta ruža - izjavila je Silvija Luks

Foto: Mario Kučera 

Novinarka i bivša diplomatkinja, od prošlog ljeta dopisnica HTV-a iz Pariza, dobila je prvo odličje u svojoj karijeri duljoj od četiri desetljeća, i to od francuske države: na dodjeli odlikovanja Viteza reda za nacionalne zasluge 12. ožujka u francuskom veleposlanstvu u Zagrebu uz nju će biti njezin sin i snaha te vjerni prijatelji

Je li ovo odličje najviše priznanje koje ste dobili u novinarskoj i diplomatskoj karijeri?
- I najviše i jedino, ali ga nisam dobila za novinarske zasluge. U novinarskoj karijeri dobila sam samo novinarsku nagradu “Marija Jurić Zagorka”.

U koju biste se od zemalja, u kojima ste živjeli, najradije opet vratili?
- U Francusku, u Pariz, Grad svjetlosti. Moje je prezime Luks, što dolazi od latinske riječi lux (svjetlost) te je logično da se najbolje osjećam na mjestu gdje ima najviše svjetla - u doslovnom i metaforičkom smislu. Zbrojim li sve privatne i službene boravke, u Francuskoj sam provela oko tri godine.

Što vas najviše fascinira u toj zemlji?
- Sve. Sve što je bit zapadne civilizacije i demokracije potječe iz Francuske. Fasciniraju me francuski duh, kultura, politika i humor. Francuzi su najduhovitiji narod u Europi.

Intervjuirali ste mnoge državnike: tko je bio najteži za razgovor?
- Carla Del Ponte, zato što me pokušavala uvjeriti da se ne bavi politikom nego samo međunarodnim pravom, a i ona i ja smo znale da to nije istina.

A tko vam je bio najugodniji sugovornik?
- Jacques Chirac: nikad nije odbio odgovoriti ni na jedno novinarsko pitanje. Jeste li ikad zakasnili na dogovoreni razgovor: kako biste se opravdali? - Nikada nisam, pa se nisam morala niti opravdavati.

Je li vama kasnio sugovornik?
- Šefovi država i vlada ne kasne, a one koji su kasnili, a bilo ih je, zaboravila sam, kao i njihova opravdanja.

Je li novinarstvo precijenjena ili podcijenjena profesija?
- I jedno i drugo, ovisi o procjenitelju.

Što dobar novinar nikad ne smije napraviti?
- Svjesno prenositi lažne informacije i uvrijediti sugovornika.

Koliko ste često u izravnom izvještavanju griješili?
- Ne znam, tu statistiku vode drugi. No znam da nikad nisam prenijela lažnu informaciju, a lapsusa u emisijama uživo sam imala kao i drugi kolege, jer to je vrlo stresna situacija.

Biste li željeli imati vlastiti talk-show?
- To sam radila davno prije. Trajao je dva sata, zvao se Život je masovna pojava, a njegovu scenarističku okosnicu prepisala je kasnije stvorena Latinica. Ili serijal Slika do slike s početka sedamdesetih. No, to je moja novinarska prošlost.

Što radi vaš 29-godišnji sin Vibor: sluša li vaše savjete?
- On je regionalni direktor jedne europske multinacionalne internetske kompanije. A što se tiče savjeta - sve češće on savjetuje mene.

Što biste iz svog života rado ponovili?
- Sve, ili gotovo sve.

A što biste željeli zaboraviti?
- Zlo koje su mi nanijeli neki novinari svjesnim objavljivanjem neistina o meni i mojoj obitelji.

U kojim situacijama idete glavom kroza zid?
- Kad je zid sazidan od nečistih savjesti i neznanja te kad ugrožava opstanak onih koje volim.

Pogađaju li vas kritike?
- Ovisi tko je kritičar: neke me zabavljaju, a neke primam kao dobar savjet.

Kojim se sve sredstvima služite kad želite istjerati istinu?
- Strpljenjem.

Kad vas netko razljuti ili povrijedi, krećete li odmah u protunapad?
- Svojedobno sam na očite nepravde reagirala odmah. Danas razmišljam.

Koje vas sitnice mogu usrećiti?
- Pažnja, topla riječ i jedna žuta ruža.

Na što vam nije žao potrošiti novac?
- Na veselje onih koje volim.

U kojim situacijama dišete punim plućima?
- Kad ne pušim.

O čemu najčešće razgovarate uz kavu s prijateljicama?
- O ljubavi.

Koji trač o sebi smatrate najzločestijim?
- Svaki je trač po definiciji zločest jer se temelji na izmišljotini.

Koliko je osoba na vašoj “crnoj listi”?
- Nemam “crne liste”. Sklona sam opraštanju jer ljudi koji povređuju u pravilu to čine zbog vlastitih muka i strahova, a ne zbog pogrešaka osobe koju napadaju.

Gdje se najbolje opuštate i odmarate?
- Uz more.

Koji vas je gubitak najteže pogodio?
- Smrt supruga i roditelja.

Kažete li za sebe da ste radoholičarka?
- Ne, ja sam kreativna. Radoholizam je neurotičnost i ovisnost, a to je nešto sasvim drugo.

Koju svoju osobinu najviše cijenite?
- Mogućnost da oprostim.

A koje biste ste najradije odrekli?
- Potrebe za izvrsnošću. Život nije savršen pa je i svaki perfekcionizam zapravo nepraktična mana, a ja je imam.

Što nikad ne biste mogli oprostiti?
- Ne znam, s tim se još nisam susrela. Ne bih ni voljela upoznati takvo što.

Koji vam je životni moto?
- Ne čini drugima ono što ne želiš da drugi čine tebi.

Koje biste si pitanje postavili u autointervjuu?
- Nikada me nitko nije pitao zašto sam 1991. napustila novinarstvo i bila jedan od utemeljitelja hrvatske diplomacije, ni zašto sam 2000. napustila diplomaciju i vratila se u novinarstvo. Odgovori su zanimljivi, povijesno i politički, ali možda zaslužuju knjigu, jer intervjui traju samo dok traju novine.