Ja sam ipak lokalpatriot, pa dajem glas za "Sisačka INA u EBEL-u".

Nego, jel ima netko link na puni tekst ženevskih konvencija?  Tamo sigurno mora biti napisano nešta o nehumanosti zračnog prijevoza ljudi viših od 120cm u cilindru promjera konzerve Gavrilovićeve kokošje paštete preko pola kontinenta!!    ...em ti Continental i one njihove brazilske lego-avione.  Pa tu u parku viđam klince da se igraju s avionima na daljinsko upravljanje u kojima bi bilo više mjesta...

Ništa, ništa... not that there's anything wrong with it... 

Meni se baš čini da postane, i kad malko bolje promislim, nije zapravo ni čudo.  Iz "dvoslojnog" razloga.

Prvo, nedavno sam slušao na radiju razgovor, već sam zaboravio i o kojoj temi, no novinarov sugovornik je onako usput primijetio kako je privatnost, barem kako je mi danas svhaćamo, jedan prilično nov koncept u ljudskom društvu.  Kao, do prije stotinjak godina su ljudi živjeli tako da su svi znali sve o svakome oko sebe - otkud je, čiji je, s kim je, znali šta je ko jeo za ručak jer se osjetio miris po cijelom mjestu, kako mu ući u kuću ako ga nema, kad ide spavat, šta pije, itd. itd.  (Meni se čini da takvih zajednica ima i danas ohoho, kakvih stotinjak godina.)  Znači, možda ovaj BB zapravo samo zadovoljava neki iskonski ljudski nagon, odgovara našem čoporativnom DNA-u...

Drugo, televizor je već davno postao dio naše intime.  Čast izuzecima, ali taj "idiot-box" je u velikoj većini kuća upaljen ako ima ikoga (budnog) doma, pa makar ga nitko "aktivno" ne gledao, tako da ono što se događa na njemu stvarno postaje dio naše svakodnevice, našeg svijeta.  Mi "poznamo" te ljude koji su na njemu (neki ovdje bi rekli "ti mali ljudi koji žive u njemu"), mi smo s njima familijarni - oni su dio našeg čopora.  Tako da ta BB kuća postaje produžetak naše vlastite kuće, ako je program učestalo na televizoru.
Primjer - meni se prije nekih 10-tak, možda i više godina dogodilo da sam se, šetajući s majkom lungo mare između Opatije i Lovrana, mimoišao s Nenadom Gračanom.  Gurao je čovjek kolica, to je znači bilo taman kad je s onom nekom manekenkom, misicom, džirlo-devojkom, šta li, dobio dijete.  A mislim da je to bilo taman poslije "one" Rijekine sezone, pa su ga stalno bili puni mediji svih vrsta, i radi nogometa i radi paparazza.  Uglavnom, kad smo se mimoišli, ja klimnem glavom i kažem "E, bok!"  Čovjek me samo onako na moment pogleda i produži dalje bez riječi, naravno... Dok sam ja zastao u pola koraka shvativši da sam se malkice zanio, mama me pita da tko je to.  Pa Nenad Gračan, trener Rijeke...  Aha, a on tebe pozna?!?  Ma ne pozna me, otkud bi me poznao... I onda moja mama kroz smijeh zaključi: "Aha, ali ti njega poznaš, pa si ga pristojno pozdravio, jel da?"

Eto, to je upravo to.  Mi sve njih "poznamo", čim prijeđu prag te kuće...   Bar se meni tako čini.  Kako je meni bilo najprirodnije pozdravit Gračana ko da smo skupa guske pasli, tako je valjda ljudima prirodno klikati na linkove na webu JL...

Ako je danas sve isto kao prije, zasto je u vrijeme kad sam ja isao u srednju, dakle negdje s kraja osamdesetih pocetak devedesetih, bilo nepojmljivo reci da slusas Sinana Sakica, odnosno da slusas bilo sta drugo osim U2 ili ne znam, Depeche mode.

I ruralna mladez je imala svoj rock, pastirski rock, Bregovic je odlicno prepoznao ciljanu publiku.

Danas ne da slusaju Sinana, Seku, Cecu, Brenu, vec se takmice ko ce poslati vise sms-ova na DM, Pink folk i slicne kanale, i ko ce pozdraviti vise prijatelja u Puli, Rovinju, Osijeku, Vinkovcima ili Makarskoj, a u skoli sigurno ne smiju reci da slusaju U2, zapravo prilican broj njih ne zna ni o kome se radi.

Mediji kreiraju javno misljenje, pa i mladezi.. ako netko misli da mediji nemaju tu moc, onda neka si postavi pitanje zasto je sekunda PP-a u udarnom terminu i po nekoliko tisuca necega, eura ili kuna, svejedno. Ali na te stvari treba gledati globalno, ne samo formu, vec sustinu. Nemoj sad da netko kaze "je da, Brena je globalno popularna" jer ce ispasti kroz prozor...

'mislim da sam ljudima već dodijao svojom teorijom po kojoj je košarka u ex-Ju 'legla' onog časa kad je pao i grad,i da je smrt košarke dio istog procesa kojeg je dio i uspon turbofolka,te nastanak novih bandića i keruma.Jer košarka je bila sport asfalta i sport znanja, sport onih koji znaju aritmetiku i postotni račun,ona je bila sport gradskosti-pa je i umrla onog časa kad su umrli gradovi ex Ju...Postmoderna društva ne mogu imati košarku,košarku ne mogu imati društva u kojima su general i biskup važniji od inženjera,a vic i improvizacija cjenjeniji od statistike.Zato je i košarka umrla-umrla je jer je ne zaslužujemo.'

Jurica Pavičić danas u JL

U NBA igra 30 timova.  Svaki ima roster od 15 igrača; to ih je 450.  Ako ih više od 100 zna izračunati, bez kalkulatora, koliko je 40% od 25, onda sam ja Corazon Aquino.

S ovim drugim dijelom se i slažem...  Ali stvarno se pretjeruje s tom nekom profinjenošću košarke i košarkaša.

pa zar neznas da je kukoc bio teorijski fizicar?

Mozda je kod Vas umrla....
Kod nas nije nikako...
btw. Kosarka u principu jeste gradski sport

dupli...
Nego, kako su to gradovi umrli, bas me interesuje...