Iako je ovo jedna od situacija u kojima šutnja govori više od riječi, sada je i meni već neugodan ovaj muk u kavani, tim više što je nastao nakon moje psovke koju jučer nisam uspio, a niti želio suspregnuti.
Danas bih je samo mogao proširiti i na mnoštvo hrvatskih adresa, osobito onih koji su daleko odgovorniji od osuđenih za sve gadosti koje su se dogodile nakon Oluje, onih čije se guzice i dandanas gnijezde u foteljama i u dvorcima koje su si već tada osigurali i namakli. Na topicu o haškoj presudi ne želim ništa napisati, tamo se ionako pretjeralo u nekontroliranom bijesu, a djelomično i u iživljavanju niskih strasti kakve su i dovele do svega.
Palež i grabež nakon Oluje, koji sam gledao i vlastitim očima, doista su bili sramota, a o ubijanjima staraca da ne govorimo. Kad čovjek pošteno razmisli, ne može se baš tješiti i umirivati činjenicom da za svakom vojskom i svakim ratom stupa čitava horda lešinara. Na čitavom području doista nisu bili uspostavljeni čvrsta disciplina i red. Utoliko više mi je neshvatljiva presuda Gotovini u usporedbi s oslobađanjem Čermaka. Evo i jednog mog doživljaja koji bi u Haagu išao izravno njemu na teret, a koji govori i o mojim očekivanjima, očito naivnim, o tome kako se i kakva vlast morala uspostaviti na oslobođenom području.
Nekih tjedan-dva nakon Oluje krenuo sam u svom tadašnjem terencu na put preko Knina. Vozio sam jedan stari frižider, koji je moja tetka iz Omiša poslala mojoj mami u Križevce. Kad sam došao do policijskog punkta tamo kod Čavoglava, stao sam i pitao policajce mogu li kod njih ili nekog drugog prijaviti tu krntiju od bijele tehnike da ne bi netko na nekom drugom punktu pomislio da sam je dignuo iz neke od napuštenih kuća. Već su me tamo malo čudno gledali i rekli mi da nema problema, neka samo vozim.
I naravno, zastavlja me policija na punktu iza Knina, tamo kod skretanja za Srb i pitaju što to vozim. A ja počnem objašnjavati... tetka, Omiš, mama, stari frižider... a oni me gledaju još čudnije, pa me ovako prekinu: "A što si to vukao čak iz Omiša kad ovdje imaš koliko hoćeš i to boljih i novijih frižidera".
Možda su dečki jednostavno bili duhoviti, ali činjenica je da je takva bila atmosfera i da su ljudi potpuno nekontrolirani dolazili vlakom i kako god su znali i mogli u Knin i odvozili što god im se prohtjelo.
Ali, na drugoj su strani ljudi, moja druga familija, ona zagoranska, koji su se nakon pet godina progonstva i prognaničkih poniženja i potucanja nakon Oluje napokon mogli vratiti svojim kućama. I to uglavnom potpuno uništenim, oljuštenim i opelješenim do električnih kablova iz zidova, ili spaljenim.
Većina tih ljudi prije bi crkla nego ušla u tuđu kuću i bilo što uzela iz nje, što od srama, što od gađenja. Uostalom, tada je završio rat, to je bilo oslobođenje, a Gotovina je s vojskom produžio za Bosnu gdje su i hrvatski vojnici nastavili ginuti u potpuno pravednoj i opravdanoj borbi protiv zla koje je po svojoj prirodi bilo nacističko i koje je na čitavom tom području divljalo, tuklo, protjerivalo, pljačkalo, silovalo i ubijalo čitave četiri godine one koji su bili "krive" nacionalnosti ili vjere.
Te se dvije stvari ne mogu izjednačiti, baš kao što se ne može izjednačiti NDH i NOB. Ali, kao i u tom slučaju, zločin i osveta nad nenaoružanim civilima, a k tomu još i klasična grabežna okrutna umorstva, to nema nacionalnost, to se ne može i ne smije opravdavati i to je mrlja na svakom ratu i na svakoj pobjedi. Da smo sami, kao država i narod, bili u stanju to sami sa sobom raščistiti, ne bi nam bio problem nikakav Orie, za čiju sam presudu inače uvjeren da će dobrim dijelom pasti pred drugostupanjskim vijećem. (A i Crkvi i biskupima bi bolje bilo da se tada, kada je to trebalo, više bavili tim etičkim i moralnim prosvjetljivanjem i naroda i vojnika, pa bi isto sada imali manje posla s molitvama koje zemaljski sudovi ne čuju, a ni kod onog gore mislim da baš nešto ne kotiraju.)
Eto, možda sam opet naivan i pridajem preveliki značaj, odnosno dajem preozbiljne konotacije jednom forumu, ali društvo i prijatelje koje ovdje imam ne bojim se opteretiti ovakvim temama i razmišljanjima. A nemam isto tako ništa ni protiv toga da se još jedan dan odšuti, pa ćemo se od sutra nastaviti zajebavati. A do tada možda stignu i lastavice.
(editirao sam samo tipfelere i poneku formulaciju učinio jasnijom)
[uredio Brane - 16. travnja 2011. u 15:18]
Clint Eastwood: They go on and on with all this bullshit about “sanctity”—don’t give me that sanctity crap! Just give everybody the chance to have the life they want.
