ovako, počelo je u 20.10, bez predgrupe, uobičajenih kašnjenja, prenemaganja i sranja, bez puno kerefekata po sceni. svi su nekako u isto vrijeme izašli na scenu, orkestar i dirigent malo prije da kao fol uštima glazbala, ali je i to uštimavanje bilo dio sinopsisa jer su iz tog uštimavanja krenuli u svirku. odmah je krenuo sa par starih hitova (if i ever lose my faith i every little thing, roxanne) a do kraja su odsvirali apsolutno sve što sam si ja zamislio da bih volio čut, pa prošarano sa nekim manje poznatim stvarima (iz nekih filmova, sa nekih manje eksponiranih albuma njegovog solo opusa, ...). back vokal je bila simpa plavuša sa fenomenalnom glaščinom. oko pola deset su uzeli stanku od 20 minuta, nakon toga uletili tako brzo da ovi nisu stigli pogasit svijetla u dvorani. meni je upravo zadivljujuće s kojom lakoćom žalac (u svojim ne baš nježnim godinama) odguli dva i pol sata bez švercanja, dugih instrumentala. posebnost cijelog doživljaja je, osim neponovljivo bogatih aranžmana koje i očekuješ, budući da ga prati filharmonijski orkestar, činjenica da se taj orkestar toliko dobro zabavlja za vrijeme koncerta da ih je milina gledat, pa sam dobar dio koncerta pratio kako oni skupa sa dirigentom skaču, plešu, cupkaju i uživaju (znam da je uigrano ali vjerujem da su zbilja uživali). u završnom dijelu (izlazili su mislim triput dodatno ali bez dugotrajnih pauzi između, s time da orkestar nije napuštao scenu) su odsvirali desert rose, meni daaaaleko najdražu fragile i posljednja je bila naravno mesiđ u boci chateau lafite rotschilda.