konačno da ulovim malo vremena i odgovorim gazdi na pitanje o glazbenim i inim ukusima druge generacije rvata u australiji.
dakle, prije dva tjedna sam bio u svatovima i na uši mi je izašlo "nema raja do rodnoga kraja, ni miline do zenice doline"
mile kitić i halid su najpopularniji. postoji i manjina kojoj sav taj turbo folk (kitić) i narodnjaci (halid) ide na onu stvar, ali šuti jer nije in kritizirati većinu.
nakit se i dalje zadržao - privjesci, prstenje s GRBOM... mada nije to više nešto posebno potencirano. jedino što meni osobno uvijek upadne u oko je portret pavelića u hrvatskom klubu... da ga bolje zamaskiraju napravili su seriju portreta počevši s kraljem tomislavom, pa preko sijaset kraljeva i knezova do starčevića, radića i tuđmana. nekako nisu nastavili niz s mesićem i josipovićem...

možda da im predložim?
makar, kad sam jednome liku pokušao objasniti zašto možda i nije najbolje da je pavelić na zidu, rekao mi je da dok god srbi imaju kip draže mihajlovića ispred svog kluba, imat će i oni portret pavelića. eto logike. prisjetih se stare engleske poslovice da common sense is not so common i odlučih birati bitke.
s braćom preko drine nema kontakata. kad i čujem neku priču to bude u kontekstu razbijanja boca i nasilja. ja sam upoznao jednu "njihovu" čiji sin ide u školu gdje i moja kćer, i ok smo si - ono - pozdravimo se, prokomentiramo vrijeme... na engleskom!?
susjed nam je bio veliki adezeovac, kad god sam dolazio bila su mu puna usta hrvatske i tuđmana i sanadera. sad je malo popustio, a možda se i razočarao - tuđmana rijetko spominje, sanadera samo po zlu.
uglavnom, ljudi su više zabavljeni svojim obitelima, poslom nego stanjem u zemlji svojih roditelja u koju svakih par godina odu na godišnji i poslije pričaju kako je tamo super jer nitko ništa ne radi i samo se sjedi po kafićima i pije kava.