Kad sam već Johnny come lately u sve ove diskusije, nek i na ovo odgovorim prije spavanja...  Dule, ne znam ja jel to ja dobro ne vodim ili ti loše pratiš, ali nikako da kliknemo što se tiče suštine mog pitanja.  Uglavnom, ja se apsolutno slažem sa svime ovime gore.  Dakle, božemesačuvaj tih "cveće proljeće" filmova, i ne dolazi u obzir da otpišem dramu, akciju, triler, ratne kao žanrove, i nemam pojma kako bi se te teme "trebale" obrađivati... uostalom, hebo umjetnost u kojoj se nešto nekako "treba".  Niti, daleko bilo, mislim da takve filmove ne bi trebalo više raditi, ili ih dodatno oporezivati recimo...

Ja samo znam kako se osjećam kad pogledam neki tako mračan film.  I ne mogu si zamisliti da si ljudi to rade namjerno i svjesno.  Kad sam pročitao onu cijelu raspravu o tome koji je film "bolesniji" (s tim što je to gradacija pozitivnog, jel), došlo mi ko da slušam razgovor tipa:
- E, znaš šta, ja sam si jutros sam odrezao vrh prsta nožem - e, znaš koliko je krvi bilo po stolu!  Znaš kako se sad osjećam ispunjeno, duhovno obogaćeno... sigurno mi zavidiš!
- Eh, vrh prsta... ja sam si sjekirom otfikario cijeli prst - evo vidi...  koje je to iskustvo bilo, ti pojma nemaš!
- Ma svaka vama čast na izboru kulturnih aktivnosti, ne kažem da je to loše, tako sam i ja počeo, ali - ja sam u nedjelju gurnuo cijelu šaku pod kosilicu.....

Dakle, ja jedino ne razumijem što to, kakva to sila prirode, ljude tjera da takve filmove "konzumiraju"??  I onda još usklikuju "e, ka-ko je bilo DOBRO!!!  Vrhunski!"  Odnosno, pošto sam ja izgleda u debeloj manjini, čak bih rekao i prilično rijedak primjerak - što je to sa mnom poremećeno kad nemam tu neku crtu u sebi; zašto se ovo meni čini tako mazohistički?!?
U biti, osjećam se ko Jerry Seinfeld kad mu se nije sviđao Engleski pacijent ili kad je zaspao gledajući Schindlerovu listu.