Ma naravno, i mene danas iz ove perspektive boli tuki kakav je bio Ezra. To mi je za nekakav drugačiji tip istraživanja. Naprosto, njegova poezija mi je na svoj način zanimljiva i to je sasvim dovoljno.

Samo, u ovoj polemici i je riječ o tim mahom vanliterarnim stvarima koje su suputnice "literature"...

Tacno, isto vazi i za Knuta Hamsuna, koji je bio jos grdji fasista od Paunda. Da li to znaci da treba ignorisati ili spaliti sve sto je napisao? Ili Hajdeger? Ja mislim da ne.

Naravno da ne. Pa ja bi svakome tko se hoće baviti politikom, poviješću, sociologijom, socijalnom psihologijom, propagandom, marketingom (...) tutnuo u ruke Mein Kampf. Ono, pročitati od korica do korica. Da vide kako je to jebeno lukavo i sugestivno....

ja sam odustal nakon 160 stranica i poklonil knjigu koju sam kupil ima 15 godina od toga..neprobavljivo za mene...

E moj Vilhelme, nikad pravi poglavnik od tebe...

pozzz! sa ima ba?

Je li ti promaknuo moj post ili mi ne želiš na njega odgovoriti?
Možeš Jergoviću izbrojati koliko god hoćeš mana, ali kakve veze ima to što je rođenjem Bosanac?

Dule, slažem se s tobom, osobito u pogledu Knuta Hamsuna... po meni jednog od najjačih pisaca 20. stoljeća. A ne da je bio kvisling... uostalom, Norvežani su mu nakon rata masovno dolazili pod prozor i vraćali mu njegove knjige tako što su ih bacali u dvorište. A od Jergovića ti toplo preporučam roman "Volga, Volga", a i ostala dva naslova iz te tematski nevezane automobilske trilogije su moćni: Buick Rivera i Freelander. (S tim da je u Freelanderu u glavnoj ulozi, zapravo, jedan stari Volvo, što Gazdu, naravno, neće natjerati da ga pročita).

Mislim da sam ovdje jedini koji je pročitao većinu Jergovićevih romana (samo mi Dvori od oraha nisu legli od početka, pa ih nisam nikad dovršio, ali sada baš hoću) i zato odgovorno tvrdim: svi ostali suvremeni hrvatski pisci njegove generacije i mlađi su u usporedbi s njegovim opusom obični patuljci. Uključujući, naravno, i Popovića, meni inače dragog čovjeka koji je jedva izvukao živu glavu u borbi s teškom tuberkulozom, pa se potpuno obratio na zdrav život i Velebit (ne pivo!).

Nadalje, kad god mi je Jergović nešto preporučio (a često uz preporuku donese i samu knjigu - osobito ako je ima za kupit samo u Beogradu), to je meni uvijek bilo pravo otkriće. Isto vrijedi i za filmove.
Popović je u pravu da ne govori jezike, ali to da je neobrazovan, i to fundamentalno, u općoj kulturi, je gadna i pakosna laž. Tu je siknula čista ljubomora. Jergović je najstrastveniji čitač knjiga, on književnost doista shvaća smrtno ozbiljno i ne miri se s Popovićevim raspršenim svijetom.
Ali, što jest jest, ego mu je ko planina. Ali, što bi rekao Marcel Reich-Ranicki - nema pisca koji nije sebični egocentrik. Ilustrira to mnogim primjerima, a u njegovom prebogatom iskustvu s njemačkim (i poljskim) piscima jedina je iznimka od tog pravila bio Heinrich Böll.
Najurnebesnija je anegdota s Jerzyjem Lecom. Šetaju njih dvojica i nakon dva sata Lec kaže: Kolega, pa ovo stvarno nema smisla. Mi već dva sata pričamo samo o meni. Hajde da sada pričamo o vama. Recite mi, kako se vama svidjela moja zadnja knjiga?

Ukratko, kao što Tomić kaže, Đura ima tešku ruku. I zna odalamiti bez mjere i obzira. Ali da njegovim književnim djelima zato sada uglas odriču kvalitetu, e to je već jedna velika svinjarija. A da ga proglase četnikom - to je svinjarija enciklopedijskih razmjera. A o Viskoviću mi dovoljno govori i to što ga u sutrašnjem Jutarnjem zastupa - Kuljiš!