Hm, kako ja vidim cijelu tu polemiku, onako ugrubo, bez ulaženja u svaki detalj...
1. Jergović, sa svim konotroverzama vlastitog lika i djela, da intervju Vremenu, iz ovih ili onih motiva, u kojem da naznaku potrebe za malo nijansiranijim pristupom kod procjene povijesne uloge Draže u 2. svjetskom ratu. Naravno, pretjera u svemu tome na svoj način, da li zbog podilaženja srpskim čitateljima ili neprimjerenosti konteksta ili možda zbog nesvjesti kako će bez suptilnije elaboracije tako nešto zazvučati.
2. Prođe od tada skoro pa par Bajrama i nitko ozbiljno ne odreagira na to, jer ionako nitko to u Hrvatskoj i ne čita, osim par manijaka (u koje i sebe ubrajam) kojima je to uglavnom nekakva ne baš sasvim razjašnjena opsesija. Zapamti to Visković i pridoda tu stvarčicu na oveću hrpu kojekakvih drugih Jergosovih, njemu (a i mnogim drugima relativno ideološki, estetički i društveno šarolikih hrvatskih ljudova) antipatičnih izjava. Preradi to njegova intelektualna mašinerija i pohrani negdje. Dođe i taj intervju u kulturnom tjedniku koji se od nekada solidne tiskovine zadnjih godina srozao prema nečemu što oscilira između šovinističkog bulažnjenja do relativno suvislih tekstova, i ispluta odnekud, negdje usput pri kraju intervjua,
ne baš jasnim asocijativnim nizom, Viskovićeva antipatija spram dotičnog. I pretjera Visković u slobodnoj interpretaciji Jergovićeve empatije za četništvo, ali dometne na kraju i ponešto od točnog o njegovom liku i djelu.
3. Na to sve, malčice preegzaltirano odreagira Ivan Lovrenović (meni izuzetno drag čova, pisac meni sjajne knjige Bosanski Hrvati), učitavajući u Viskovićevo polupretjerivanje, faktičko, mada možda nesvjesno, pozivanje na fizičku likvidaciju.
4. Za njim, navališe drvljem i kamenjem, manje ili više duhovito, na Viskovića i Jergovićevi "prijatelji", opet nabadajući ponešto što se da zamjeriti Viskoviću, ali i obilato pretjerujući (tipa Dežulovićevog imputiranja Viskoviću doušničke snisishodljivosti i udvorništva uredniku Vijenca kao šovinističkoj vertikali; tko je pročitao intervju jasno vidi da su Visković i Tunjić stalno na rubu vehementnijeg prepucavanja, i da je Visković prilično rezolutan u branjenju svojih stavova i nepodilaženju Tunjićevim vizijama nacionalne kulture).
5. Potom, iz one šarolike gomile hrvatskih kulturnjačkih ljudova kojima Jergović manje ili više ide na jetru, opandrči Edo Popović po Jergosu, njegovim tjelobraniteljima i cijeloj polemici. Očeše i Viskovića, primijeti ponešto i duhovito o Miljcu, ali opet vođen nekim svojim asocijativnim nizom antipatija, pridoda Miljenkom liku i djelu svašta, te sve to onako baš sarkastično zapapri.
6. K tome, Visković odgovori jednom od Jergovićevih tjelobranitelja, vrlom Anti "superduhovitom" Tomiću, malo izrelativizira svoju ocjenu iz Vijenca, podsjeti na neke zaboravljene Miljenkove grijehe, relativno točno ukaže na preegzaltirano učitavanje koječega u svoje ocjene Miljčeva lika i djela, pa onda i sam padne u patetični afan ističući kako ga sad nemuževno deset na jednoga cipelari EPH-ovska kolumnistička elita.
... mic po mic i eto ti epohalne hrvatske polemike na literarno-publicističkoj ljevici... Svima je netko zbog nečega antipatičan, svatko dobro vidi tuđa sranja, svatko nekome nešto nadoda, i svi su u krivu i svi su u pravu...
Ja bih rekao - klasični hrvatski pokvareni telefon. Komunikacijski šum kao nusprodukt svake poruke, koji se pretvorio u bit poruke. Jer smo eto ljudi... bandoglavi, tvrdoglavi i ipak makar samo metaforički krvoločni.
I zato mi je užitak sve to čitati, iako imam pametnija posla...
[uredio dida - 02. veljače 2011. u 13:02]