KAKO ŽIVI ANTUNTUN

U desetom selu

Živi Antuntun.

U njega je malko

Neobičan um.

On posao svaki

Na svoj način radi:

Jaja za leženje

On u vrtu sadi.

Kad se jako smrači,

On mrak grabi loncem.

Razlupano jaje

On zašiva koncem.

Da l' je jelo slano,

On to uhom sluša.

A ribu da pjeva

Naučiti kuša.

Na livadu tjera

Bicikl da pase.

Da mu miše lovi,

On zatvori prase.

Guske sijenom hrani,

Snijegom soli ovce.

A nasadi kvočku

Da mu leže novce.

Kad kroz žito ide

On sjeda u čun.

Sasvim na svoj način

Živi Antutun.

KAD BI DRVEĆE HODALO

Kad bi drveće hodalo,

Šume bi se razilazile na sve strane.

Drveće bi hodalo,

A mahale njihove grane.

Kad bi drveće hodalo,

I parkovi bi šetali nedjeljom sa šetačima,

A možda bi i zaigrali malo s igračima.

Kad bi drveće hodalo,

Među pticama bi došlo do velike pometnje,

Jer bi i gnijezda krenula u šetnje.

Kad bi drveće hodalo,

Ja bih pisao naranči sa juga,

Nek dođe kod mog bolesnog druga.

NEPOSLUŠNE STVARI

"Uh, ma što je smojim čarapama?

Jesi li ih gdje vidjela, mama?"

"Da, vidjela sam jednu bijelu vranu,

Gdje ih nazuva jutros na tavanu!"

"Olovčica mi je sinoć ovdje bila,

A sad je nema. Gdje se samo skrila?"

"Ah, da sjećam se:

Mačak je svom pokojnom djedu

Pisao pismo.

A gdje ju je metnuo

to vidjeli nismo!"

"Šal sam ovdje negdje ostavio,

Reci, mama, gdje bi on sad bio?

"Jutros prodoše dva šarena zeca

Kažu, treba im za put do Mjeseca!"

JEDNOG JUTRA U GAJU

Jed nog jutra u gaju

Ptice digle graju.

Je li slavlje?

Je li buna?

Ne, danas je sat računa.

Tek se počo javljat dan,

U gaj stiže gavran vran.

Uranio, umio se

I popio čašu rose.

Obukao crni frak,

Sve pozdravlja mirno: Kvak!

Digne kljun

Znanja pun

I zapita: Dva i dva?

Sad se stiša graja sva,

Zamisli se ptičji svijet.

Tek će svraka: Pet, pet, pet!

Za njom druge brže-bolje

Osmjele se, zažvrgolje.

Kreštalica kriješti: Šest!

Žuna kljuca: Četrrrnaest!

Djetlić klikće: Bit će, bit će!

Lasta leti iznad njih,

Dovikuje: Tri, tri, tri!

Pridruži se ovoj vici

Mali palčić u živici.

Druge ptice misle: Zna li

Štogod ovaj palčić mali?

Četr! Četr! Cvrknu mališ.

Ptice vele: Ti se šališ!

Gavran na to greknu: Zna!

Ptičurlija zaćurlija:

Otkud palčić

Cvrkutančić

Da pogodi: dva i dva?

Tad zavika vrabac siv:

Živio palčić! Živ, živ, živ!

DOHVATI MI TATA MJESEC

Dohvati mi, tata, mjesec,

Da kraj mene malo sja!

Dohvati mi, tata, mjesec,

Da ga rukom taknem ja!

— Mjesec mora gore sjati,

Ne smije se on skidati.

On mora kod zvijezda biti,

Put zvijezdama svijetliti,

Da zvijezdice kući znaju,

Kad se nebom naigraju.

I na zemlju mora sjati,

Da zec vidi večerati,

Da jež vidi putovati,

Da miš vidi trčkarati,

Da bi ptice mogle spati,

I da tebi, moje dijete,

Mjesec lagan san isplete

Od srebrnih niti

Pa da snivaš i ti.

PJESMA DANGUBE

Pitate me šta sam radio?

Šumske jagode u grlo sadio,

Ispravljao drveću krive sjene

I tražio dane izgubljene.

Usput sam namotao klupko sunčanih zraka

I nakupio pet kreketa od svraka.

A onda sam mjerio, koliko treba trave,

Kad se izvalim od pete do glave.

STO VUKOVA

U šumi je bio Jova.

Tamo gazao,

Šalabazao,

A kad se vratio,

Svima je kazao:

— Vidjeh, ljudi, sto vukova!

Zubi strašni,

Oči sjaju,

Pa urlaju,

Zavijaju...

— Sto vukova? Oho-ho!

Nije valjda ravno sto?

— Ne baš ravno — reče Jova —

Al šezdeset

Il pedeset

Bilo je vukova...

Zubi strašni,

Oči sjaju,

Pa urlaju,

Zavijaju...

— Nemoguće... jer pedeset

Druže moj,

Pedeset je velik broj.

— Možda nije baš pedeset,

Al dvadeset,

Možda deset...

Prebrojat ih nisam mogo —

Bilo ih je mnogo, mnogo,

Zubi strašni,

Oči sjaju,

Pa urlaju,

Zavijaju...

— Ma ni deset nije bilo!

To se tebi pričinilo.

— Baš kroz šumu, lišće, granje

Promagliše —

Da li manje

Ili više —

Tko da zna?

Al jasno vidjeh dva.

Zubi strašni,

Oči sjaju,

Pa urlaju,

Zavijaju...

— Ma ni dva ih nije bilo!

To se tebi samo snilo.

— Al ja sam im štropot čuo!

Nešto tamno projurilo,

Vučjega je roda bilo...

— Sigurno je bio miš,

Crni miš, Ili-niš'!...

— Vidio sam:

Nešto šušnu,

Nešto šmugnu,

Šuma gusta, ne vidiš —

Može biti

Šušnu

Šmugnu

Poveliki miš...

DOZNALO SE

Radmila u gaju bila,

Sa svrakom se posvadila,

Posvadila baš!

— A otkud znaš?

— Rekla mi je vjeverica.

— Otkud znade vjeverica?

— Rekla joj je ševa ptica.

— Otkud znade ševa ptica?

— Rekaojoj siv oblak.

— Otkud znade siv oblak?

— Rekao mu vjetar lak?

— Otkud znade vjetar lak?

— Kako ne bi znao vjetar,

Korak mu je kilometar,

A široka krila laka

Od oblaka do oblaka.

TKO ĆE S NAMA U ŠUMICU

Tko će s nama u šumicu,

U šumicu

Po bukvicu?

Tko se boji,

Tog ne broji,

Jer već ide ljuti lav,

Ljuti lav

Bundoglav,

A za lavom silni medvjed,

Silni medvjed

Medojed,

Za medvjedom mrki vuk,

Mrki vuk

Ko hajduk,

A za vukom žuta lija,

Žuta lija

Pustahija.

A za lijom sivi zeko,

Sivi zeko

Skočiprijeko,

A za zekom crni tvor,

Crni tvor

Ko zlotvor,

A za tvorom mali miš,

Mali miš

Trčimiš,

A za mišem strašni jež,

Strašni jež

Svi sad — bjež!

TIHA TIHA PESMA

Tiho kos u grmu spava,

A još tiše raste trava.

Tiho tamni bor šumori,

A još tiše trešnja zori.

Tih je zeko ispod granja,

A još tiše bilje sanja.

Raznobojne snove sniva

Cvijeće šuma, polja, njiva.

Svud su snovi razasuti:

Jaglac sanja san svoj žuti,

Modro sanja šumarica,

Ljubičasto — ljubičica,

Nebo plavo — potočnica,

Bijelu iskru — tratinčica,

A duboko sanja noć,

Ti još dublje... Laku noć!