I tako ja otvorim pitanje, i onda nestanem... hebiga, posao i nogomet su krivi.
Dakle, pitao si me da ti dam primjere zgrada gdje osjećam toplinu. Bih ja, ali stvarno ne skupljam zgrade... I nije se moja opaska odnosila toliko na zgrade tipa opere, muzeji i škole, nego ono gdje ljudi žive, ono što bi im trebalo biti dom. Malo sam razmišljao što tu meni zapravo unosi taj osjećaj "institucionalnosti" kod mnogih ovih primjera, pa sam zaključio da su u pitanju dvije stvari - materijali i krovovi. Preciznije goli beton, staklo i čelik - to je taman za mauzolej ili sarkofag, ali da bi u tome bio moj veliki udobni kauč, ili da bi u tome pokrio djecu i poljubio ih za laku noć, probudio se u svom king size krevetu... to mi je malo suludo. Zamisli, bokte, ujutro izađeš iz toplog tuša i onako s ručnikom oko struka i mokre kose zakoračiš - u zgradu socijalnog! Umjesto mirisa toplog doručka, po otvaranju vrata od kupaonice taman da ti neka teta obučena u najnoviju modu s fotografija naših baka kaže da uzmeš broj i sjedneš u čekaonicu na sat-dva...
I ti ravni krovovi na prizmenoj betonskoj zgradi - to imaju škola, bolnica i zgrada policije. Ma ako je širje nego višlje, mora imati krov od nakošenih ploha (i ne od golog betona pokrivenim ljepenkom, katranom i šljunkom!), i gotovo, inače po definiciji nije "dom". Mislim, znam da ćeš reći da se kuće s krovom "mršte", ali eto... Nakosi krov i sakrij beton!
Ok, dozvoljavam da ja, što bi rekli Ameri, imam
issues prouzročene odrastanjem u Sisak-predgrađu (e to ti je arKitektura za proučavanje, Gazda!). Dakle, možda grešim, al ja sam takvog dojma.
[uredio Kauboj - 19. veljače 2011. u 07:07]
I am going to space, and when I come back I have to pick up poodle crap.