Gazda ko Und, čita svaku drugu...

Nije petak, al smijem o hrani, ne? Gužvovit dan i već skapavam od gladi i naručim gyros s blagim umakom i bez luka, načekam se i dođe mi sad s lukom i ljutim umakom. K vragu.
No, dobro, moglo je bit i gore, mogao je uopće ne doć.

Kad već pričamo o hrani, meni sutra ističe samonametnuti režim prehrane...

Lukavi ti agramski fast fooderi.

I s kojom ćeš se životinjom počastiti? I jel bilo teško?

Kauboj, čekamo ispovest...

Ulomak iz kolumne
http://www.jergovic.com/subotnja-matineja/murakami-ubod-silom-u-zatiljak/

Dojam je tim mučniji što je Murakami fascinantan pripovjedač, valjda jedan od najboljih koji su u naše doba pripovijedali, koji bez imalo muke, lako i sigurno, može ispričati sve, i može to činiti dugo i bez prestanka, iz romana u roman, u jednome zastrašujućem, neprekinutom nizu, koji do paroksizma dovodi to pitanje, postavljeno već na prvim stranicama: zašto taj golemi, daroviti i spremni pisac ima takvu potrebu da ne bude ono što jest, dakle da ne bude Japanac, i zašto mu je toliko stalo da priča priču koja je, ako se to smije tako reći, izvan iskustva njegova jezika? Ali zašto ne bi moglo i tako? Svaki pripovjedač ionako pripovijeda i gradi nove svjetove jer mu u onome jednom i jedinom nešto nedostaje, jer je samome sebi nedovoljan i nesavršen, jer je kripl i mentalni ili emocionalni invalid. Ne pripovijeda onaj kojemu ne fali ništa ili koji ima sve od toga stvarnoga i živog svijeta. Možda je Murakamijev razlog za priču upravo taj što jednom davno nije bio zadovoljan što se rodio kao Japanac, a ne kao Amerikanac, saksofonist, crni džezist iz New Orleansa.


Jergovića i Gazdu isti problemi muče, morti su sličniji neg što se na prvi pogled čini...

(a morti ja sad popijem i ban s ove teme )

Vjerojatno škampima, na grillu. 

Eto, potvrdio sam svoju pretpostavku da nije teško.  Stvarno ima puno finih stvari za izabrati koje nisu od mesa.  I mogu reći da mi meso kao meso i nije falilo.  Nisam zaslinio na meso ni jednom, čak ni kad sam gledao onaj video prilog o bosanskom restoranu u Houstonu šta je Riki ostavio na temi USA, kad su pokazivali kako pravi ćevape, pljeskavice, burek, janjetinu...  Jedini put kad sam baš zaslinio je bilo kad su djeca navalila da idemo, pazi sad, u Taco Bell, a tamo imali veliku sliku svoje nove ponude - grilled shrimp tacos i burritos.  A oni škampići onako veliki, okrugli, crveno-smeđi po rubovima, kupaju se u soku od limete, pokriveni nasjeckanim lukom i cilantrom...

Inače, očekivao sam da će teže bit izać s društvom s posla i jesti vani, no gotovo svi restorani imaju barem 2-3 stvari koje nemaju meso.  Začudo, najteže mi je bilo nešto naći u kineskom restoranu.  Tamo samo morao naručiti Szechuan Chicken, bez chickena.

Ono što je negativno je to da se uz besmesnu prehranu vrlo lako udebljati.  Naime, stalno si gladnjikav (kako sam pročitao, meso ostaje s tobom i do dan-dva, a travuljina valjda sat-dva), pa onda stradavaju krekeri, kiflići, keksići, čokoladice, orasi, lješnjaci, čipsi, kikiriki...

Jedino što mi fali je Coca Cola ili Mountain Dew negdje oko 3 popodne.  Moram si naći nešto što traje 2-3 sata za završiti, i onda govorim sam sebi da "čim završim ovo..."  I onda kad stvarno završim, prođe me želja.  Nekad popijem jendo pol litre ledenog čaja, kao metadon valjda.  Ma dobro, nije baš tako strašno, ali to je jedino čega se sjetim da mi fali (pretpostavljam da je kafein u pitanju, ima ga u tim šećernim vodicama više nego u kavi).  Što me navodi na razmišljanje da bi mogao tako i nastaviti i poslije sutra...