Najviše me mogu usrećiti pažnja, lijepa riječ i jedna žuta ruža - izjavila je Silvija Luks
Foto: Mario Kučera
Novinarka i bivša diplomatkinja, od prošlog ljeta dopisnica HTV-a iz
Pariza, dobila je prvo odličje u svojoj karijeri duljoj od četiri
desetljeća, i to od francuske države: na dodjeli odlikovanja Viteza reda
za nacionalne zasluge 12. ožujka u francuskom veleposlanstvu u Zagrebu
uz nju će biti njezin sin i snaha te vjerni prijatelji
Je li ovo odličje najviše priznanje koje ste dobili u novinarskoj i diplomatskoj karijeri?
- I najviše i jedino, ali ga nisam dobila za novinarske zasluge. U
novinarskoj karijeri dobila sam samo novinarsku nagradu “Marija Jurić
Zagorka”.
U koju biste se od zemalja, u kojima ste živjeli, najradije opet vratili?
- U Francusku, u Pariz, Grad svjetlosti. Moje je prezime
Luks, što dolazi od latinske riječi lux (svjetlost) te je logično da se
najbolje osjećam na mjestu gdje ima najviše svjetla - u doslovnom i
metaforičkom smislu. Zbrojim li sve privatne i službene boravke, u
Francuskoj sam provela oko tri godine.
Što vas najviše fascinira u toj zemlji?
- Sve. Sve što je bit zapadne civilizacije i demokracije potječe
iz Francuske. Fasciniraju me francuski duh, kultura, politika i humor.
Francuzi su najduhovitiji narod u Europi.
Intervjuirali ste mnoge državnike: tko je bio najteži za razgovor?
- Carla Del Ponte, zato što me pokušavala uvjeriti da se ne bavi
politikom nego samo međunarodnim pravom, a i ona i ja smo znale da to
nije istina.
A tko vam je bio najugodniji sugovornik?
- Jacques Chirac: nikad nije odbio odgovoriti ni na jedno
novinarsko pitanje. Jeste li ikad zakasnili na dogovoreni razgovor:
kako biste se opravdali? - Nikada nisam, pa se nisam morala niti
opravdavati.
Je li vama kasnio sugovornik?
- Šefovi država i vlada ne kasne, a one koji su kasnili, a bilo ih je, zaboravila sam, kao i njihova opravdanja.
Je li novinarstvo precijenjena ili podcijenjena profesija?
- I jedno i drugo, ovisi o procjenitelju.
Što dobar novinar nikad ne smije napraviti?
- Svjesno prenositi lažne informacije i uvrijediti sugovornika.
Koliko ste često u izravnom izvještavanju griješili?
- Ne znam, tu statistiku vode drugi. No znam da nikad
nisam prenijela lažnu informaciju, a lapsusa u emisijama uživo sam imala
kao i drugi kolege, jer to je vrlo stresna situacija.
Biste li željeli imati vlastiti talk-show?
- To sam radila davno prije. Trajao je dva sata, zvao se Život je
masovna pojava, a njegovu scenarističku okosnicu prepisala je kasnije
stvorena Latinica. Ili serijal Slika do slike s početka sedamdesetih.
No, to je moja novinarska prošlost.
Što radi vaš 29-godišnji sin Vibor: sluša li vaše savjete?
- On je regionalni direktor jedne europske multinacionalne
internetske kompanije. A što se tiče savjeta - sve češće on savjetuje
mene.
Što biste iz svog života rado ponovili?
- Sve, ili gotovo sve.
A što biste željeli zaboraviti?
- Zlo koje su mi nanijeli neki novinari svjesnim objavljivanjem neistina o meni i mojoj obitelji.
U kojim situacijama idete glavom kroza zid?
- Kad je zid sazidan od nečistih savjesti i neznanja te kad ugrožava opstanak onih koje volim.
Pogađaju li vas kritike?
- Ovisi tko je kritičar: neke me zabavljaju, a neke primam kao dobar savjet.
Kojim se sve sredstvima služite kad želite istjerati istinu?
- Strpljenjem.
Kad vas netko razljuti ili povrijedi, krećete li odmah u protunapad?
- Svojedobno sam na očite nepravde reagirala odmah. Danas razmišljam.
Koje vas sitnice mogu usrećiti?
- Pažnja, topla riječ i jedna žuta ruža.
Na što vam nije žao potrošiti novac?
- Na veselje onih koje volim.
U kojim situacijama dišete punim plućima?
- Kad ne pušim.
O čemu najčešće razgovarate uz kavu s prijateljicama?
- O ljubavi.
Koji trač o sebi smatrate najzločestijim?
- Svaki je trač po definiciji zločest jer se temelji na izmišljotini.
Koliko je osoba na vašoj “crnoj listi”?
- Nemam “crne liste”. Sklona sam opraštanju jer ljudi
koji povređuju u pravilu to čine zbog vlastitih muka i strahova, a ne
zbog pogrešaka osobe koju napadaju.
Gdje se najbolje opuštate i odmarate?
- Uz more.
Koji vas je gubitak najteže pogodio?
- Smrt supruga i roditelja.
Kažete li za sebe da ste radoholičarka?
- Ne, ja sam kreativna. Radoholizam je neurotičnost i ovisnost, a to je nešto sasvim drugo.
Koju svoju osobinu najviše cijenite?
- Mogućnost da oprostim.
A koje biste ste najradije odrekli?
- Potrebe za izvrsnošću. Život nije savršen pa je i svaki perfekcionizam zapravo nepraktična mana, a ja je imam.
Što nikad ne biste mogli oprostiti?
- Ne znam, s tim se još nisam susrela. Ne bih ni voljela upoznati takvo što.
Koji vam je životni moto?
- Ne čini drugima ono što ne želiš da drugi čine tebi.
Koje biste si pitanje postavili u autointervjuu?
- Nikada me nitko nije pitao zašto sam 1991. napustila novinarstvo
i bila jedan od utemeljitelja hrvatske diplomacije, ni zašto sam 2000.
napustila diplomaciju i vratila se u novinarstvo. Odgovori su
zanimljivi, povijesno i politički, ali možda zaslužuju knjigu, jer
intervjui traju samo dok traju novine.
[uredio Vilenjak - 24. ožujka 2011. u 01:12]