"No, nepristrani slušatelj - na stranu ushićenja fanova iz Hrvatske, Slovenije, Mađarske i Austrije koji su nakrcali Arenu - mogao bi zaključiti kako je u glazbenom smislu, a to ne mogu ispraviti ni najspektakularnija tehnološka čudesa, The Wall bio i ostao previše pretenciozan, pompozan i prerazvučen album s premalo upečatljivih pjesama.

Izuzetak su In The Flesh, Mother, Another Brick In The Wall, Hey You, Comfortably Numb i Run Like Hell koje su najbolje funkcionirale i na ploči i uživo. Na momente je bilo lijepo, čak i čarobno.

No, unatoč maštovitim vizualizacijama, alegorijama i porukama kojima se nema što prigovoriti, ostaje dojam kako je The Wall prestario još 1979. kad je bio objavljen."

Iz ovih se ulomaka, a osobito podebljanog, vidi da moj dragi kolega Dragaš ipak ne zna što su to dobre opere, djela koja ne mogu biti prekrcana od početka do kraja hit-arijama, djela koja ne mogu biti od početka do kraja lijepa i čarobna, nego su to uvijek na momente, djela koja - kad su vrijedna - traju baš onakva kakva su bila u trenutku nastanka... još ako je zaista bilo tehnički i vizualno tako superiorno kako piše, a sigurno jest, onda je The Wall i dalje jedna od najboljih opera koje znam. Odslušao sam neki dan (noć) na radiju čitav album, u autu, i bio ponovo oduševljen kao i kada sam prvi put doma donio dvostruki LP.Nema se tu što oduzeti ni dodati, a ni preskočiti kada se sluša kao cjelina, kako je i zamišljeno.

Dakle, The Wall jest rock-album (usput, te raznorazne klasifikacije kao prog-rock i slično, jedna su od stvari koje me najviše živciraju u tekstovima većine rock-kritičara, pa i Dragaša), ali je i opera, iili, možda još bolje, oratorij, u punom, pravom, klasičarskom smislu te riječi. I zato su iznesene zamjerke promašene.

Inače, nisam bio u Areni jer sam morao biti u Mugebi na bijenalskoj praizvedbi opere "Šuma Striborova" u HNK. I nije mi žao. Ali o tome ćete u Jutarnjem čitati sutra.

Samo ću reći da je onaj mali Jura Žigman, koliko čujem mlada modno-kreatorska zvijezda, ispao apsolutno genijalni kostimograf koji je među najzaslužnijima što se na pozornici zaista dogodila bajka - dostojna svima nam poznate i drage priče Ivane Brlić Mažuranić.