ajde ti njega lijepo zalijepi ovdje, ako ti se da, ne znam što bi u birtiji bio spam

Au, pa zar ga je već obasipao lijepim riječima?  Gazda, gazda, to mi je promaklo...

Imaš pravo, evo lijepim.
(Kauboj, oprosti za pokoju predugačku rečenicu . Inače, potpuno si u pravu, osobito što se novinarstva tiče. Ja sam imao sreću u startu što sam se kao novinar formirao pišući tekstove za radio. Kad čuješ svoj tekst pročitan naglas i kad si svjestan da je to jedina prilika da dopre do slušatelja koji ga nikada neće čitati, onda vrlo brzo shvatiš kada si nerazumljiv i kada zvučiš kao neka pretenciozna, umišljena, bahata budala. Naravno, osim ako stvarno nisi pretenciozna, umišljena, bahata budala... )


Dakle, Calatrava (na žalost, ne mogu vam zalijepiti i fotku Calatrave na travi na koju sam baš ponosan)


***************************

Santiago Calatrava na poziv Beogradske filharmonije posjetio glavni grad Srbije

 

Slavni arhitekt spreman u Beogradu izgraditi svoje novo čudo

 

IZ BEOGRADA BRANIMIR POFUK

Vijest o gostovanju Beogradske filharmonije s maestrom Zubinom Mehtom u Dubrovniku, koje će se dogoditi 27. kolovoza na otvorenju 11. festivala Rachlin & Friends, poslužila je pomalo kao zaklon jednom drugom gostovanju koje se prošle nedjelje i ponedjeljka dogodilo u Beogradu.

Na poziv Fondacije Beogradske filharmonije Zubin Mehta u glavnom gradu Srbije boravio je jedan od najvećih i najslavnijih svjetskih arhitekata Santiago Calatrava. Silno ambiciozan beogradski orkestar pozvao ga je da mu pokaže lokaciju na kojoj bi željeli izgraditi novi dom i koncertnu dvoranu Beogradske filharmonije.

Vrijeme nije bilo naklono. Skoro čitavo vrijeme padala je kiša pomiješana sa snijegom, a svoju je opaku narav dala naslutiti i Košava, ili neki njezin po hladnoći i neugodnoj naravi blizak vjetroviti rođak. To, međutim, nije nimalo omelo skupinu ljudi s vizijama koji su u taj dan i pol jurcali preko Save i natrag, između centra Beograda u kojem se nalazi današnja, moderno i funkcionalno obnovljena zgrada Filharmonije, i prostrane livade na obali Dunava, uzvodno od nekada glasovitog hotela Jugoslavija, na kojoj Ivan Tasovac i Igor Jecl, direktor orkestra i predsjednik spomenute Fondacije, već dulje vrijeme budni sanjaju novu kulturnu i arhitektonsku atrakciju Beograda, uz veliku podršku jednog od utjecajnijih i moćnijih ljudi nove Srbije, nekadašnjeg rockera Srđana Šapera koji je ujedno predsjednik Upravnog odbora Beogradske filharmonije.

Njihov sažet i temeljito promišljen koncept nosi naslov Ruža civilizacija, po uzoru na ružu vjetrova koji tamo pušu i metu. Ušće Save u Dunav mjesto je velikih povijesnih ratnih sukoba i sudara kultura, vjera i civilizacija, mjesto razgraničenja nekada velikih carstava. Ali, u razdobljima mira to je bilo i mjesto susreta, trgovine, suradnje i razmjene vrijednosti i upravo na tome se temelji ideja Ruže civilizacija koja bi trebala vrlo vidljivo i moćno zapečatiti krvava poglavlja prošlosti i otvoriti budućnost u kojoj mir i suradnja nemaju alternativu.

Santigao Calatrava, s kojim sam kao jedini novinar imao priliku i čast razgovarati u Beogradu, čovjek je koji brzo shvaća i djeluje. Premda je priopćenje, koje je o njegovom posjetu jučer javnosti uputila Beogradska filharmonija, pisano obazrivim diplomatskim rječnikom, ne želeći nikoga koji će o tome odlučivati dovesti pred gotov čin, pa se tako ne spominju ni imena gradskih i državnih dužnosnika s kojima se slavni arhitekt susreto, njegov sadržaj je jasan. Calatrava je došao, vidio i – pristao.

S njim je u Beogradu bio i Nijemac Mike Pfisterer, glavni arhitekt Calatravinog ureda sa sjedištima u Zürichu, Valenciji i New Yorku. Njih dvojica kao poslovno-kreativni par ostavljaju dojam dvojice ljudi od kojih jedan zamišlja i sanja, a drugi njegove vizije efikasno gradi. Pitao sam Pfisterera da li uvijek ovako brzo odlučuju o pristanku na sudjelovanje u ovako velikih projekata. Odgovorio mi je: „Tako je najbolje, jer kada se s nekim projektom već na samom početku oklijeva i odugovlači, toliko su manje šanse da se on zaista i ostvari“.

Bez da sam išta o tome ikoga i pitao, bilo mi je jasno da je Calatravu i Beograd spojio slavni dirigent Zubin Mehta, s kojim je slavni Španjolac blisko surađivao kada je u svom rodnom gradu gradio jedno od svojih najvećih čuda, fantastičnu Palaču lijepih umjetnosti kraljice Sofije pod čijim se krovom, pod čijim je krovom, pod Mehtinim umjetničkim vodstvom, prije nekoliko godina otvorena jedna od najvećih europskih opera, potom jednako velika koncertna dvorana, pa još jedna manja pozornica za barokne i eksperimentalne opere te najmanji auditorij, s pet stotina mjesta, za komornu glazbu, pogodan i za konferencije.

Uz već četrdesetak mostova koje je izgradio širom svijeta, koncertne dvorane, muzeje, aerodrome i željezničke stanice koji su dali novi vizualni identitet gradovima u kojima su podignuti, projekt u Valenciji najbolji je dokaz da su Beograđani s Calatravom napravili najbolji mogući izbor za realizaciju želje i ambicije stvaranja nove balkanske kulturne prijestolnice. Ta se ambicija savršeno uklapa i u plan te već i službeno formuliranu želju Beograda da bude Kulturna prijestolnica Europe 2020. godine.

Sofisticarani ambijent netom izgrađenog i otvorenog beogradskog hotela Square Nine, u neposrednom susjedstvu Filharmonije, na koji je svoj potpis stavio brazilski arhitekt Isay Weinfeld, bio je odlično mjesto za susret i početak razgovora s Calatravom, koji smo nastavili vozeći se autom preko Save prema jednom od poslovnih nebodera u Novom Beogradu.

Čovjek vrlo jednostavan, simpatičan, vedar i opušten, koji naprosto zrači vizijama, pričao mi je kako su njegovi profesionalni počeci s uredom u Švicarskoj bili povezani s glazbom. Jedan od prvih projekata bio mu je teatar Tabourettli u Baselu. Potom je projektirao koncertne dvorane za dvije glazbene škole, a prva velika prava koncertna dvorana bila je ona u Tenerifeu, na Kanarskim otocima, koja danas, premda je nastala ranije, izgleda kao manji svemirski brod izašao iz utrobe futurustičkog valencijskog umjetničkog i znanstvenog centra.

- Tamo sam prvi put sudjelovao u projektu kojim je jedan čitav grad želio promijeniti svoje lice i oblikovati na novi način svoju budućnost – rekao mi je Calatrava, ne skrivajući da su mu koncertne dvorane osobiti izazov.

- Arhitektura je sva sazdana od čvrstih materijala, a glazba je potpuno nematerijalna, a složena je od ekstremnosti koje međusobno komuniciraju i skladno se spajaju. Divno je imati priliku stvarati opnu u kojoj će stanovati glazba sa svim različitim razinama prostora, od same dvorane, do prostora za glazbenike i publiku, a da sve skupa bude jedna lijepa slika iz daljine, s jednako lijepim pogledom iznutra. Na takvim se zadacima osjećam kao da radim omotač za čistu čaroliju.

Calatrava je u Beogradu prvi put bio u jednom od gradova i zemalja bivše Jugoslavije. O tom je prostoru prve dojmove, kaže, pokupio u susjedstvu, u Grčkoj, gdje je proveo skoro tri godine kada je gradio olimpijski kompleks u Ateni, a čvrste veze ima i sa Solunom, između ostalog i kao počasni član tamošnjeg sveučilišta.

- Tamo su često koristili izraz „vrata Balkana“ i shvatio sam koliko im je važan i bitan taj čitav prostor. Nadalje, fasciniran sam Dunavom kao rijekom koja je bila i još uvijek je i granica, ali i put koji spaja sjever i jug, istok i zapad Europe. Svi ti mirisi, nijanse, povijest… sve je to za mene jedna velika uzbudljiva slagalica, osobito na ovom središnjem mjestu, velikom europskom ekonomskom, kulturnom, političkom i civilizacijskom raskršću na dvije rijeke – govori mi Calatrava dok preko Brankovog mosta prelazimo Savu, a on mi svakako želi dati do znanja kako već zna da sada s teritorije nekadašnjeg Osmanskog carstva prelazi na teritorij drugog nekadašnjeg velikog carstva Habsburga.

Dok ga pitam ima li već viziju kako bi trebala izgledati nova koncertna dvorana na Dunavu nesvjesno gestikuliram rukom u zraku, a umjetniku i arthitektu to ne promiče.

- Vidite, ovaj pokret koji ste napravili rukom pored glave? Ja čitavo ovo vrijeme promatram pokrete ljudi oko sebe. Kada dirigent dolazi u neki grad on ne donosi sa sobom gotovu glazbu, nego je mora otkriti i izvući iz glazbenika koji je već u sebi nose. Tako i ja vjerujem da ljudi svakog podneblja u sebi nose i arhitekturu, a moj je zadatak da je otkrijem i pretvorim u oblik. To je ono što se zove genius loci.

Prije dolaska u Beograd, Calatrava je direktoru Beogradske filharmonije Tasovcu poslao svoju monografiju s posvetom i crtežom djevojke koja sjedi na obali rijeke i iz ruku pušta golubove. S velikim sam uzbuđenjem promatrao tih nekoliko ljudi koji su se našli na velikom poslu koji bi mogao i trebao obilježiti, pa i promijeniti budućnost ne samo Beograda i Srbije, nego i okolnih zemalja, uključujući Hrvatsku. Jer, tko ne bi poželio imati takvog susjeda koji toliko snage ulažu u kulturu u njenom najljepšem i najčišćem obliku kao što je glazba. Naravno, i novca. Primjerice, projekt koji je Calatrava izradio za novu koncertnu dvoranu u Atlanti, a koji još nije realiziran zbog lokacijskih i financijskih problema, procjenjen je na 300 milijuna dolara. Velik je to novac, ali nevelika cijena za budućnost obilježenu simbolom kulturnog prestiža, glazbe i mira.  

 

 

OKVIR:

Kineski šef-dirigent, Ratzingerov stipendist

 

Projektom nove dvorane i ogromnim značenjem koje bi ona imala za grad i zemlju oduševljen je i šef-dirigent Beogradske filharmonije Muhai Tang. U umjetničku ambicioznost, profesionalnu i rastuću kvalitetu orkestra uvjerio sam se gledajući i slušajući u ponedjeljak probu na kojoj se uvježbavala Beethovenova Sedma simfonija za predstojeći koncert na kojem će solistica biti slavna violinistica Sara Chang.

Maestro Tang će ovog proljeća gostovati i u Lisinskom kao gost Zagrebačke filharmonije i jako se veseli svom prvom susretu sa Zagrebom. Svoju bogatu i dugogodišnju europsku karijeru ovaj je kineski maestro, inače, počeo zahvaljujući stipendiji koju je dobio za studiju u Münchenu, a koju mu je dodijelio, ni manje ni više, nego današnji papa, a tadašnji minhenski nadbiskup Ratzinger. 

 

I went often to look at the collection of curiosities in Heidelberg Castle, and one day I surprised the keeper of it with my German. I spoke entirely in that language. He was greatly interested; and after I had talked a while he said my German was very rare, possibly a "unique"; and wanted to add it to his museum.



E baš ti hvala na ovom smjehotresu!



DPK at its best!

Kauboj, čini mi se da svako ko inače voli poeziju voli i krležijansku rečenicu. Čar je ne samo u informaciji već i u ritmu, ugođaju i zvuku. E sad, naravno da ne paše uvijek i uz sve teme.

ma nisam ga obasipao lijepim riječima,uostalom on je od Bilića imotskih vlaja iz Studenaca, a moji su iz-Vranjica!

ali stoji da se dotični jednom davno vrlo korektno prema meni ponio,Zg Banka je greškom jedan moj autorski honorar knjižila njemu,ja ga nazvao (tad sam bio balavac od nekih 25g a on već zvijezda HRTa),i on se za pola sata nacrtao pred bankom u Ilici,podigao novac i dao mi ga na ruke.

ps-Brane,ti na intarvju sa Calatravom ideš-bez mene!?,evo ti minus!

Ma to je staro, zbog toga si se već jednom ljutio, nemoj opet

Nego, brine me sve više The Grad.

http://culture.wnyc.org/articles/features/2011/may/30/street-performers-upset-central-park-quiet-zones/

Najprije su zabranili pušenje u Parku, sad tjeraju i svirače i pjevače...

Mislim, ti ulični performeri znaju stvarno biti grozni, ali barem je Central Park dovoljno velik. A i kao što se kaže u ovom gore članku, stvarno nitko ne ide meditirati na najprometniji dio nekog parka. Sorry, ali tu mi već malo smrdi na urbani fašizam. Eh, gdje je Profa da mi ovo prokomentira...

Evo, i NYT se ozbiljno pozabavio temom...

http://www.nytimes.com/2011/06/06/nyregion/musicians-protest-quiet-zones-in-central-park.html?_r=1&partner=rss&emc=rss

jeR to na ovo misliš?