E hebiga, to je moj problem, osim te udžbeničke šeme, ja s drugim nisam upoznat (stoga i moje opetovano odbijanje Duletovih poziva - znam da ne znam).  Hvala na odgovoru (i Duletu također, naravno); da nije od tebe, tj. da mi je netko drugi rekao da je Venecija bizantska, da je Bizant opismenio hrvate, i da je ćirilica hrvatskija od latinice, reko bi da sere...  No, ja sam ionako u srednjoj školi povijest učio tek toliko da nategnem četvorku, za prosjek.  Prirodni predmeti su mi išli puno bolje, a ove društvene sam taljigao sam koliko je trebalo.  Hebiga, sad kad sam 20-tak godina stariji, shvaćam pomalo da je super poznavati prirodu oko sebe, ali da je važnije u životu poznavati ljudsku prirodu...

Kajboje-du,du,du,du,du...Du kao DuLeone,D.U. kao.....

Eh, Dule, nemoj... Baš fino raspravljate ti i Kauboj, uz dragocjenu Didinu superviziju, ali ti nekad svoje iskustvo, stavove i poglede kao da namjerno staviš ispred nekih općih mjesta, bile to na folklornim i inim obrascima uvijek pomalo utemeljene predrasude ili neka opća mjesta političke povijesti ovih prostora, kao u gore citiranom slučaju. Srbi poput tebe, baš kao ni Hrvati poput Kauboja, doista nikada nisu bili dominantni u SFRJ, baš kao što nisu ni danas u njezinim nekadašnjim sastavnicama. Ali, uzmimo na primjer etničku zastupljenost u oficirskom kadru JNA. Evo ti mog iskustva. Skopska Maršalka 1983. Od svih meni nadređenih oficira i ostalih s kojima sam na ovaj ili onaj način imao posla, pamtim: jedan Albanac (mlad, ambiciozan poručnik), jedan Mađar (kao i većina podoficira alkoholu izrazito sklon stariji vodnik prve klase) i jedan Makedonac (zastavnik, načelnik vojničkog kluba). Svi ostali - Srbi. Koliko je već po samom entičkom sastavu takva JNA mogla (ako je uopće trebala) biti garant očuvanja svih onih proklamiranih, na papiru apsolutno pozitivnih "tekovina", demonstrirali su nam 1990-ih Mladić, Adžić, Rašeta, Kadijević & co.
Vojska je bila samo jedna sastavnica SFRJ, ali nipošto beznačajna i marginalna, zar ne?

zapovjedni kadar terorista

usput ću vam skoro,čim nađem vremena,neke podatke imam...napraviti prikaz direktora Srba kroz godine u Varaždinu,u gradu sa 98,8% Hrvata,u najvećim poduzećima

I još jedan primjer. Opet moje osobno iskustvo iz JNA. Oni Srbi s kojima sam se tamo sprijateljio nipošto se ne uklapaju u stereotip "rado ide Srbin u vojnike". Uključujući bubnjara "Kerbera", sina pukovnika Stamenkovića iz Niša, koji je na užas ponajprije vlastitog oca u vojsku otišao pofarban u plavo. Srpske majke, kao i sve majke bilo kada i bilo gdje, sigurno su se s odgovarajućim sentimentom opraštale od sinova koje neće vidjeti duže vrijeme. Ali, dominantni mužjački folklor vojničkih ispračaja ipak je bio drugačiji. Možda ne u samom Beogradu, ali u provinciji... hm, hm... i njihovi su sinovi dobrim dijelom bili drugačiji.
Još jedan primjer. Lijeno, sunčano, toplo subotnje poslijepodne kasne jeseni 1983. u onoj istoj skopskoj Maršalki. Mi, posljednji oktobarski gušteri, još nismo ni omirisali barut i bojeva gađanja, ali, kad se oglasila uzbuna, navalilo na nas svu opremu i oružje i poslalo nas da čekamo, svaki vod na svom balkonu paviljona kasarne. (Baš je lijepo, gotovo ladanjski, zvučao taj u JNA uobičajen naziv za vojničke nastambe - paviljoni).
Mene je tog poslijepodneva dva puta oblio hladan znoj. Prvi put kad su zatutnjali motori svih tenkova i oklopnih transportera u kasarni, čekajući nalog za pokret, do kojeg na kraju, na moje veliko zadovoljstvo, nije došlo.
A drugi put kada se dobar dio mojih srpskih vojničkih drugara, do tada sasvim običnih i simpatičnih, na zajebanciju spremnih momaka, u petnaestak minuta preobrazio. Počelo je s prenošenjem glasine kako je su u Prištini opet albanske demonstracije i kako nas šalju da ih gušimo (što je ta ista skopska oklopna brigada doista i radila samo dvije godine ranije), a završilo je s pjevanjem Vojvode Sinđelića (tada sam prvi put čuo tu pjesmu) i kroz zube protiskivanim navijanjem i samojunačenjem "Idemo na Šiptare".
Moje je iskustvo da je u JNA vladala nulta tolerancija na bilo kakav nacionalizam, osim srpskog. "Oj, Vojvodo Sinđeliću" je srpska rodoljubna pjesma, baš kao i hrvatska "Ustani, bane" ili "Vila velebita". Ali, jebi ga, znam ljude koji su zbog Bana i Vile bili pendrečeni ili završavali na robiji, a onog "Sinđelića" na balkonu skopske kasarne nitko od dežurnih oficira nije došao prekinuti ili utišati. Doduše, par mjeseci kasnije, kada se pod našim velikim vojničkim šatorom, za vrijeme zimskog logorovanja na Skopskom Petrovcu, zapjevalo "Spremte se, spremte, četnici", vrlo je brzo utrčao dežurni oficir. I rekao: "Tiše, momci, tiše!".
To što bi tebe, dragi Dule, na onom balkonu jednako kao i mene oblijevao hladan znoj, ne mijenja činjenicu da je većina stereotipa, redovito i uz pomoć različitih propagandi, uvijek pomalo zasnovana i na nekom iskustvu. 
A s tvojom ocjenom glavnog uzroka posljednjeg krvoprolića na ovim prostorima inače se potpuno slažem. U takvim situacijama stereotipi su glavno oružje u rukama vojno-političkih propagandi kojima su mase tako strašno podložne.

Što ti je budnost!

Stoka  je stoka. Protiv stoke se boriš s metkom u džepu u slučaju da te stoka ne uhvati živog jer bi i završio k'o stoka....

Stoka riče kao stoka i znaš da je stoka.

Opasnije od te stoke može biti samo stoka koja se ne glasa kao stoka, a isto je stoka...

                                                                                       Stočar