Dule Savic je napisao/la:
2. Srbi su puno više vojno orijentirani od Hrvata - od pucnjav a na
svadbama, do proslava (meni nepojmljivo da to netko slavi) odlazaka
sinova u vojsku. Zašto je to tako?
Bio sam na najmanje 30 svadbi u
zivotu. Ni na jednoj nije bilo pucanja. Medjutim, tacno je da postoji
tradicija "ispracaja" u vojsku. Nije rec o slavljenju odlaska vec
o oprostaju od nekog koga neces videti duze vreme. Tesko da se na osnovu
toga moze izvuci zakljucak o "vojnoj orijentiranosti" citavog naroda.
Meni je neuporedivo gora stvar ONO i DSZ, koncept "naoruzanog naroda" i
sl. gluposti kojima su terali decu da sklapaju i rasklapaju puske i
pucaju po strelistima jos od osnovne skole.
Vidi cijeli citat
I još jedan primjer. Opet moje osobno iskustvo iz JNA. Oni Srbi s kojima sam se tamo sprijateljio nipošto se ne uklapaju u stereotip "rado ide Srbin u vojnike". Uključujući bubnjara "Kerbera", sina pukovnika Stamenkovića iz Niša, koji je na užas ponajprije vlastitog oca u vojsku otišao pofarban u plavo. Srpske majke, kao i sve majke bilo kada i bilo gdje, sigurno su se s odgovarajućim sentimentom opraštale od sinova koje neće vidjeti duže vrijeme. Ali, dominantni mužjački folklor vojničkih ispračaja ipak je bio drugačiji. Možda ne u samom Beogradu, ali u provinciji... hm, hm... i njihovi su sinovi dobrim dijelom bili drugačiji.
Još jedan primjer. Lijeno, sunčano, toplo subotnje poslijepodne kasne jeseni 1983. u onoj istoj skopskoj Maršalki. Mi, posljednji oktobarski gušteri, još nismo ni omirisali barut i bojeva gađanja, ali, kad se oglasila uzbuna, navalilo na nas svu opremu i oružje i poslalo nas da čekamo, svaki vod na svom balkonu paviljona kasarne. (Baš je lijepo, gotovo ladanjski, zvučao taj u JNA uobičajen naziv za vojničke nastambe - paviljoni).
Mene je tog poslijepodneva dva puta oblio hladan znoj. Prvi put kad su zatutnjali motori svih tenkova i oklopnih transportera u kasarni, čekajući nalog za pokret, do kojeg na kraju, na moje veliko zadovoljstvo, nije došlo.
A drugi put kada se dobar dio mojih srpskih vojničkih drugara, do tada sasvim običnih i simpatičnih, na zajebanciju spremnih momaka, u petnaestak minuta preobrazio. Počelo je s prenošenjem glasine kako je su u Prištini opet albanske demonstracije i kako nas šalju da ih gušimo (što je ta ista skopska oklopna brigada doista i radila samo dvije godine ranije), a završilo je s pjevanjem Vojvode Sinđelića (tada sam prvi put čuo tu pjesmu) i kroz zube protiskivanim navijanjem i samojunačenjem "Idemo na Šiptare".
Moje je iskustvo da je u JNA vladala nulta tolerancija na bilo kakav nacionalizam, osim srpskog. "Oj, Vojvodo Sinđeliću" je srpska rodoljubna pjesma, baš kao i hrvatska "Ustani, bane" ili "Vila velebita". Ali, jebi ga, znam ljude koji su zbog Bana i Vile bili pendrečeni ili završavali na robiji, a onog "Sinđelića" na balkonu skopske kasarne nitko od dežurnih oficira nije došao prekinuti ili utišati. Doduše, par mjeseci kasnije, kada se pod našim velikim vojničkim šatorom, za vrijeme zimskog logorovanja na Skopskom Petrovcu, zapjevalo "Spremte se, spremte, četnici", vrlo je brzo utrčao dežurni oficir. I rekao: "Tiše, momci, tiše!".
To što bi tebe, dragi Dule, na onom balkonu jednako kao i mene oblijevao hladan znoj, ne mijenja činjenicu da je većina stereotipa, redovito i uz pomoć različitih propagandi, uvijek pomalo zasnovana i na nekom iskustvu.
A s tvojom ocjenom glavnog uzroka posljednjeg krvoprolića na ovim prostorima inače se potpuno slažem. U takvim situacijama stereotipi su glavno oružje u rukama vojno-političkih propagandi kojima su mase tako strašno podložne.
Clint Eastwood: They go on and on with all this bullshit about “sanctity”—don’t give me that sanctity crap! Just give everybody the chance to have the life they want.