Brane je napisao/la:
Ali, prava kultura je uvijek nešto drugo. Kao protuotrov svim mogućim klicama koje se vrlo lako razviju ispod ovakvih rasprava, evo ulomka iz mog intervjua (danas objavljenog) s velikim dirigentom Valerijem Gergijevim koji će 3. srpnja u Ljubljani, a 4. srpnja u zagrebačkoj Areni, dirigirati gigantsku Mahlerovu Osmu simfoniju s 1130 izvođača (svirača i pjevača), združenih snaga Slovenske i Zagrebačke flharmonije i slovenskih i hrvatskih pjevačkih zborova, a sve u čast 20. godišnjice slovenske i hrvatske nezavisnosti:
* Što je za vas Mahlerova Osma?
- To je gigantsko djelo i fantastično je proizvoditi toliko silan zvuk. Ali, ono što osobito volim je onaj smireni, intimistički dio u drugom stavku. Postići da tisuću ljudi svira i pjeva tu glazbu tiho, na gotovo sanjarski način, to je posebno uzbuđenje.
* Simfonija počinje zazivom Veni, Creator Spiritus. Što je za vas Duh Sveti u glazbi?
- Meni je o tome nemoguće izraziti se jezikom religije ili vjerskih rituala. Glazbenici koji o tome vole puno govoriti možda ne vjeruju u moć tihog govora glazbe, bez riječi, na koncertnom podiju. Ja vjerujem.
* Dodatni motiv vaših putovanja i angažmana vama je često politički i društveni značaj nekog koncerta, kao u ovom slučaju zajednička velika proslava nezavisnosti Hrvatske i Slovenije…
- O tome imam za reći par stvari. Želim naglasiti da ni na koji način, a osobito ne kao svjedok, nisam sudjelovao u povijesnim događajima u vašim zemljama prije dvadeset godina. Ali, situacija u bivšoj Jugoslaviji uvelike korespondira s događanjima u bivšem Sovjetskom Savezu, osobito u kavkaskoj regiji, odakle potječem. Na primjer, dio mog naroda, Oseta, živio je u Ruskoj Federaciji, a dio u Gruziji, dok se nisu od nje odvojili u ratu prije tri i pol godine. Sve je to vrlo komplicirano, osjetljivo i usporedivo s onim što se događalo u Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji, na Kosovu, a osobito u Bosni i Hercegovini. I zato govoreći o tim stvarima i bolnim iskustvima riječi treba birati s najvećom mogućom pažnjom. Vrlo, vrlo pažljivo. Nikada nije poželjno da bilo koji narod živi u dvije države, kao prerezan nožem. To iskustvo, nažalost, imaju i svi vaši narodi. U takvim je okolnostima uvijek vrlo riskantno traženje bilo kakvog rješenja. Jedini lijek koji neće biti uzrok novih patnji jest da ljudi budu što prosvjetljeniji i uvijek spremniji na čovječno, ljudima prilično ponašanje, nego na nečovječno. Vojna rješenja i razgraničavanja na „naše“ i „njihovo“ uglavnom nikada nisu takva, a uz njih obično ide i priča o vjeri u različite bogove. Nema kršćanskog, muslimanskog, židovskog ili budističkog boga. Ja čvrsto vjerujem da je samo jedan Bog. Iz neslaganja o tome počinju i sve ostale razmirice i ratovi. Moja uloga kao glazbenika je približavanje ljudima takvog gledanja, vjere u jednog, univerzalnog Boga. O tome govori i glazba Gustava Mahlera, osobito Osma simfonija kao putokaz prema načinu opstanka ljudske vrste i odupiranja destrukciji. Umjesto da tražimo načine što uspješnijih podjela, hajde da tražimo način na koji ćemo sve obuhvatiti jednim zagrljajem.
Apsolutno se slažem da je ovo jedini pravi put. Za taj put moraju svi biti zainteresirani koji misle dobro...
...ali glavnu frustraciju u meni bude oni koji negiraju da se dogodilo ono što se dogodilo. Znači treba poštivati različitost, srpstvo, pa i četništvo koju mogu istolerirati na daljinu, ali jugoslavenstvo mi je nakaradna kategorija koja bi trebala biti sinonim za nekakvu čovječnost na ovim prostorima.
Znači, kada kažeš danas da treba poštivati svakog čovjeka onda si prosječan i običan, a kada danas kažeš da si Jugoslaven onda si "in"... Neprihvatljivo !!! 