Prilažemo i novu tablicu Čimbenika odjeka hrvatskih znanstvenih časopisa u 2010. godini, SCI i SSCI prema Journal Citation reportu.

Zapamtite što znači riječ prekarijat

Bila je nedjelja pred Pfingsten, kako blagdan rođenja Crkve ili Duhove u Njemačkoj nazivaju: ovdje se na taj dan ne radi, pa smo u nedjelju odlučili otići na koncert Black Stone Raidersa, u obližnji jazz-klub Quasimodo. Ono sto je Blue Note u New Yorku, to je za berlinsku klupsku jazz-scenu Quasimodo. Black Stone Raider bend je JeanPaula Bourellyja: trio koji uz tog gitarista čine i njegovi prijatelji iz djetinjstva Darryl Jones i Will Calhoun. Naša prijateljica Carol – markantna mulatkinja čija dinamična biografija bilježi godine plesa u Moulin Rougeu i Lidu, šezdesetak filmskih uloga kao i voditeljstvo na Vivi – ujedno je i Bourellyjeva prijateljica, i nakon koncerta i upoznavanja s članovima benda poveo se nesvakidašnji razgovor o recentnom Bourellyjevu projektu: nesvakidašnjost je izvirala iz curriculuma članova trija. Darryl Jones, naime, osamdesetih je svirao s Milesom Davisom, a danas je basist Rolling Stonesa; Will Calhoun dvostruki je laureat Grammyja, a bubnjao je Lou Reedu, Paulu Simonu, B. B. Kingu, Lauryn Hill, Harryju Belafonteu, Micku Jaggeru... hoću kazati: impozantne karijere koje su ponegdje okrznule legendu. Sam Bourelly ima čudnu karizmu među jazzerima: iako nisam nevježa, moram priznati da nisam shvatio zašto je Jean-Paul tako markantna figura jazz-scene, no Berlin poznaje jazz, i nisam protuslovio. Zašto inzistiram na ovim podacima o karijerama trojice simpatičnih, razgovorljivih glazbenika koji, reputaciji i slavi unatoč, zahtijevaju stanovito predstavljanje? Razlog je neobična okolnost nakon završetka koncerta: nakon furiozne dvosatne svirke bend je otišao sa scene, nakratko se vratio nakloniti, da bi se odmah potom bez bisa članovi odšetali do izlaza kluba, stavili na pult svoje brendirane majice i ine parafernalije te ih mirno stali prodavati! Tu sam zastao iznenađen: jedan od vodećih jazz gitarista svijeta, basist Stonesa i bubnjar koji je dvostruki dobitnik Grammyja prodaju na izlazu Quasimoda bubnjarske palice potpisujući prigodno pripravljene majice s logom benda!? Naravno, ne zanima me kako tko i kojom brzinom troši svoj novac, još manje karakterologija jazzera i možebitna endemična škrtost, no uistinu sam ostao zatečen: o čemu je ovdje riječ? Jasno, na pamet mi nije palo ni članove benda ni Carol pitati zašto se trio time bavi budući da je riječ o eminentnim glazbenicima globalne reputacije jer prvo na što sam pomislio bio je pojam koji možda neće bezostatno objasniti bizarno ponašanje Black Stone Raidersa, ali će zasigurno dostajati kao objašnjenje sveukupne situacije u duhu vremena: riječ je o pojmu prekarijata. U hrvatskoj javnosti taj se pojam jedva spominje: da nije Borisa Budena, Milana Rakovca ili kolege Srećka Puliga, teško da bi se u nas uopće znalo o čemu je riječ. Kad na hrvatskom želimo diskvalificirati sugovornika, kažemo mu da nema pojma; budući da u našem javnog govoru toga pojma nema, smatram da je zgoda razglasiti ga jer vrlo je nezgodno nemati pojma o tako bitnom fenomenu današnjega svijeta. I, da, da odmah objasnim kakve to ima veze s jazzerima iz uvoda: danas si Rolling Stone, a već sutra prodaješ majice na ulazu u Quasimodo! Razumijete? Pojam prekarijata označava egzistencijalno stanje nesigurnosti, lišeno predvidivosti. Riječ je neologizam, sačinjen od latinske riječi precarius: izmoljen, nestalan, prolazan, i pojma proletarijat. Precarium je ono što postoji tako da se uvijek može opozvati, što u svakom trenutku može zakazati. Prekarnost rada oznaka je stanja privremenosti, fleksibilnosti, nesigurnosti, neredovitosti rada i radikalne obespravljenosti u postindustrijskim društvima. Neizvjesnost rada, nesigurnost egzistencije, uriječ. Ta riječ, prekarijat, koja će toliko puta biti izgovorena u Hrvatskoj u godinama koje dolaze, zastala mi je na usnama gledajući Black Stone Raiders nakon što sam ih odslušao. Zapamtite je.