džon vejn je napisao/la:
nyc, zasto je tebi miles davis car nad carevima i kralj nad kraljevima ?
sta to cujes u njegovoj glazbi da mu dajes takve atribute ? (ja nemam nikakav sud o njemu i njegovoj glazbi, mada volim poslusat i pogledat htv-ovu emisiju vrijeme je za jazz, bude nedjeljom iza ponoci)....
Vidi cijeli citat
Zadao si mi domaći, dragi Vejn. U principu ne volim da pričam o muzici koju volim, cenim, poštujem... Jer tu ima toliko toga što se ne može rečima objasniti, što je deo samog muzičkog vokabulara. Kako sad ja da nekome objasnim zašto je Bachov kontrapunkt majstorstvo nad majstorstvima? Reči jednostavno ne dosežu dotle. Jer, to je jezik muzike kao takve. Gotovo kao da si me pitao, hajde muzički mi objasni utakmicu Zvezda-Bajern - kroz melodiju!?
Različite vrste komunikacije imaju svoje osobne jezike. Slikarstvo - vizuelni; muzika - pa, muzički; verbalna - pa ovaj jezik koji sada upravo koristim... itd. Problem nastaje kad treba jednim jezikom da "objasniš" nešto što pripada potpuno drugoj vrsti komunikacije.
Ako i ima par stvari koje bih ti mogao "reći" o Milesu onda bi to bile sledeće:
- Neverovatan zvuk. Njegova truba ima neku užasno duboku melanholiju i toplinu koju prepoznaš na kilometre (Dule je to upravo komentarisao). Taj zvuk NIKO nije nikada imao ni pre ni posle njegove pojave na sceni. Poslušaj, recimo, neke druge velikane tog instrumenta - npr. Armstronga ili Dizzyja - potpuno drugi zvuk, drugi "feeling", nema veze sa ovim što je Miles radio.
- Originalna, neočekivana harmonska rešenja. Miles tu nije bio jedini; pre njega je Duke Ellington radio čuda od harmi - rastezao ih ovako-onako, bukvalno izmišljao nove akorde koje niko do tada nije nikada čuo. E, TO je genije. Kad uradiš nešto potpuno novo, a publika to odmah primi kao nešto najnormalnije. A u stvari, ti si izmislio novu azbuku, ma nov jezik, BRE! I Miles i Duke (i Bill Evans i Charlie Parker i Mingus...) su bili baš takvi genijalci. Svaki je bukvalno izmislio originalan harmonski vokabular i proširio granice "mogućeg" u muzici. Možda se ovde vratimo na davnašnju diskusiju u DPK o Maljeviču i "Belom kvadratu na beloj pozadini". Hebga, danas to može svako da naslika, ali ipak je Maljevič bio prvi koji je to provalio, otkrio, uspostavio kao deo vizuelnog kanona. Dakle on je bio taj koji je otvorio ta vrata i rekao ostalima - "momci, OVUDA"! Posle njega je to mogao da slika ko god je hteo - ali nije bilo potrebe. Ćaća je obavio svoje.
- Miles je utemeljio jedan potpuno zaseban pravac u džezu - tzv. "cool jazz". Jeste, pomogao mu je puno aranžer (inače belac!) Gil Evans, ali Milesova uloga je tu neprevazidjena. Mnogi su posle kopirali taj fazon, ali niko nije prevazišao Gazdu. Ne mislim na Bojanglesa :-)
- Milesova svirka "diše" na jedan potpuno nesvakidašnji način. On je jedini muzičar kod kojega - koliko se meni čini - tišina (pauza) igra istu ulogu kao i svirka!!! Koliko puta kad ga slušam osetim kako je svesno, namerno, "preskočio" neki ton, neku notu, kako je zaćutao (ušutio?) ... i pustio slušaoca da sam popuni te "praznine" u melodijskoj liniji. Ni to niije niko nikada radio tako dobro, tako estetski superiorno kao Miles. Sviraš malo... a onda nestaneš... pa opet malo zasviraš...i nestaneš. Radi se o sekundama, ali sve je to tako prekrasno ukomponovano da ja jednostavno gubim dah slušajući ga. Ponekad spontano zasuzim, ko najgora čkapi.
Uf. Eto, kao rekoh da o muzici ne volim da pričam, a ovde se raspisah. Ne znam. Voleo bih jednog lepog dana da sednemo (uz "Ožujsko"!) i zajedno preslušamo "Kind of Blue". Ili "Sketches from Spain". Ili... ma šta god hoćeš. A još bi mi lakše bilo da smo uz neki klavir, pa da pokušam (barem) da ti "nacrtam" šta se dešava u tim stvarima koje, na prvi pogled, deluju tako prosto...
Daće Bog. Some day.
[uredio NYC - 20. srpnja 2011. u 06:04]